Mislili su da se ono što su vidjeli u pokrajinama Hataj i Kahramanmaraš može vidjeti samo u filmovima, i da u najgorim noćnim morama nisu mogli da zamisle katastrofu i tugu tih razmjera.
Kako u stvarnosti zamisliti desetine i desetine tijela po ulicama, prekrivenih ćebadima, dok ih pogrebna auta samo kupe, a nikako da ih pokupe… Kako ostati imun na prizore u kojima ljudi u naručju ljuljaju mrtva tijela svoje djece, jer ne mogu da shvate i prihvate da su ih zauvijek izgubili?!
Zagrljeni muž i trudna žena
Svakako, posebna je priča ono što su naši spasioci zaticali u ruševinama, pa ni danas iz misli ne mogu da odagnaju slike zagrljenog muža i žene, a ona u poodmakloj trudnoći… Ili izvučene tročlane porodice u kojoj takođe niko nije preživio. A majka u zagrljaju drži četvorogodišnje dijete, valjda se nadajući da će ga tako spasti smrti…
Kako zaboraviti sliku da između ploča zgrada, koje su se u rušenju naslagale jedna na drugu, vire ruke i noge poginulih, oko kojih nariču oni koji su preživjeli. Izvlačenje ovih tijela moralo je sačekati neka druga vremena, jer su spasioci žurili na ruševine gdje je postojala makar i mala šansa da je neko preživio.
– Dok smo bili na terenu, funkcionisali smo kao isprogramirane mašine, sa jednim jedinim ciljem, a to je spasti što više ljudi. Nismo razmišljali ni o čemu drugom i nismo se plašili – priča za Srpskainfo član bijeljinske Gorske službe spasavanja Mladen Rosić.
Dnevno izvlačili po 15 tijela
Ne krije da su sada, kako vrijeme odmiče, njegove kolege i on sve svjesniji da je boravak u Turskoj ostavio veliki trag na mnoge od njih.
– Trebaće nam vremena za oporavak, jer ono su strahote kakve se ne viđaju često. Dnevno smo izvlačili po 15 tijela, među kojima je bilo i djece… Stalno su mi pred očima potresne slike poginulih, ali i članova njihovih porodica i preživjelih, koji su kao zombiji, ukočenog pogleda, tumarali po ulicama. Nedavno sam u Bijeljini išao ulicom, a pored puta je bio bager koji je rušio neku kuću. Kad sam čuo taj zvuk, u sekundi sam se opet vratio u Hataj. Loše spavam, a kad uspijem da zaspim, sanjam te nesrećne ljude – ističe Mladen.
Za njega, ali i njegove kolege koji su s njim bili u Hataju, najpotresnija scena bila je izvlačenje muža i trudne žene.
– Ona je bila u osmom-devetom mjesecu trudnoće. Bili su zagrljeni. I danas mi je ta slika pred očima i ne da mi mira. Sa druge strane ruševine izvukli smo pet tijela, a riječ je o ljudima koji su krenuli da bježe i kojima je bilo potrebno da pređu još samo dva metra da izađu iz zgrade. Nisu uspjeli, tu su zatrpani. Nažalost, za sedam-osam dana koliko je trajala naša misija, nismo izvukli nijednog preživjelog – kaže Mladen.
Spasena djeca
Dodaje da su ljudi čiji su najmiliji bili pod ruševinama često po svaku cijenu htjeli da spasioci dođu baš na tu lokaciju.
– Dešavalo se da se na jednoj lokaciji par porodica tako žestoko posvađaju i potuku između sebe, jer žele da se raščišćava na mjestu gde su njihovi najmiliji. Onda dođe policija, ali i oni malo šta mogu da urade, sve dok ne zapucaju. Tek onda se zavađene porodice malo smire. Naravno da ih razumijemo, ali jednostavno, jedan tim spasilaca nije mogao da u istom trenutku bude na dva mjesta. Ljudi čije bismo najmilije izvukli mrtve, ipak su bili srećni, jer su bar mogli da ih sahrane – kaže Mladen.
Dodaje da je, u haosu u kojem su se našli, bilo i trenutaka koji su im zagrijali srca i potvrdili da su na pravom mjestu.
– Pretposljednji dan boravka u Hataju, psima i termalnim kamerama locirali smo da u jednoj ruševini ima živih. Na 11 metara ispod ruševina nađene su pelene i cipelice djeteta od par godina. Sutra su na ovom mjestu izvukli bebu i dječaka, što je za nas bila velika radost i satisfakcija da naš rad i trud nisu bili uzaludni. Kad smo trebali da krenemo kući, otišli smo u prihvatilište gdje su bila djeca, naši mali drugari. Pozdravili smo se s njima, i tad su suze same od sebe pošle, jer napuštamo taj jadni narod i mališane bez roditelja. Iako se i danas borim s demonima koje nosim iz Turske, ne daj bože da zatreba, opet bih, i to bez razmišljanja, otišao u sličnu misiju – poručuje Mladen.
Isto bi postupio i njegov kolega Armin Hamidović, koji za Srpskainfo kaže da mu je drago što je bio u prilici da pomogne građanima Turske, koliko god je bio u mogućnosti.
– I sutra bih pristao otići na sličan zadatak, ali molimo Boga da za to ne bude potrebe. Jer, dolaskom u provinciju Hataj, odnosno grad Antakija, spasilački timovi su zatekli postapokaliptične prizore. Ulaskom u grad, na sve strane dokle pogled seže bile su srušene zgrade, saobraćaj je bio zakrčen od policijskih, vojnih, vatrogasnih i raznih drugih službi za spasavanje, kao da je ratna zona. To je prizor kakav se teško može zamisliti – priča Armin, koji je takođe član Gorske službe spasavanja Bijeljina.
Ljuljao mrtvo dijete
Prisjeća se da je njegov tim na nekim lokacijama pronalazio čitave porodice koje su izgubile živote u djeliću sekunde.
– Pronalazili smo beživotna tijela djece, tinejdžera, onih najstarijih. Stravični prizori. Pored svega toga, bio je prisutan i strah prilikom pretraga ruševina od mogućeg daljeg urušavanja, jer je tlo bilo nestabilno i često se treslo. Za nepunih 10 dana, koliko smo bili u spasilačkoj misiji, bili smo svjedoci nezapamćene katastrofe koja je pogodila moderno doba. Nadam se da neću biti svjedok istoga u budućnosti, jer ono što se desilo tamo nikad ne bih mogao ni zamisliti. Trebaće mi neko vrijeme da se oporavim kako fizički, tako i psihički, jer su to scene koje se ne zaboravljaju lako – poručuje Armin.
Ono što smo vidjeli kad smo stigli u zemljotresom razoreni turski gard Kahramanmaraš, teško će malo ko od nas ikada zaboraviti, ističe za Srpskainfo Nenad Jovanović, član Odsjeka za civilnu zaštitu u Bijeljini i član specijalizovanog tima za spasavanje iz ruševina Republičke uprave civilne zaštite.
On je bio jedan od 22 hrabra čovjeka iz ovog tima koji su se u ranim jutarnjim časovima 8. februara upustili u bespoštedno spasavanje preživjelih u razornom zemljotresu, koji je Tursku pogodio u noći sa 5. na 6. februar.
– Tek smo stigli u razrušeni grad i još nije bio postignut visok nivo organizacije u spasavanju. Na ulicama su bile desetine tijela, prekrivenih ćebadima, što je samo po sebi izgledalo više nego potresno. Onda sam ugledao čovjeka koji u naručju drži tijelo djeteta, otprilike između 7 i 10 godina. Nismo mogli da ga vidimo, jer je bilo zamotano. Ljuljao ga je i pričao mu nešto, kao da je živo. Ovo sjećanje za mene je, zaista, jedno od najpotresnijih koja nosim iz ove spasilačke misije – ističe Nenad.
Druga scena koju nikada neće zaboraviti je prizor izvučene tročlane porodice, u kojoj niko nije preživio, a dijete od četiri godine je bilo u zagrljaju majke.
– Mnogi ljudi, čiji su se najmiliji našli pod ruševinama, bili su očajni, pa je bilo i dosta lažnih dojava. Zvali su nas, uz tvrdnje da se iz ruševina čuju glasovi. Kada bismo otišli tamo, nije se čulo ništa. Samo su htjeli da neko što prije dođe i pokuša spasti članove njihovih porodica, dok ne bude kasno. Ovo su samo neke od potresnih scena iz Kahramanmaraša koje će mi ostati urezane u pamćenje, a pred kojima se lome i oni najjači i najstabilniji – poručuje Nenad.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu