Ja sam, prije ptica koje su zimovale u toplim krajevima, a koje imaju isto ime kao ja, stigla ovamo, ispričala nam je ova maštovita djevojčica. Lijepo mi je. Nabrala sam svakojakog cvijeća. Sada očekujem laste i mnogo lijepih i sunčanih dana, kazala je.
-U mome buketu, kojim prizivam proljeće, ljepše vrijeme, ptice, pčele i djecu, mnogo je cvijeća. Ubrala sam ga u parku a veći dio je iz vrta moga djeda i moje bake. Oni imaju trešnju, koja se na srpskom zove japanska a po japanskom je sakura.
Lasta Sofija, ima mnogo tema i povoda za razgovor. Njena znatiželja je velika, beskrajna. Ona rado priča o školskim drugovima, učenju, kineskom i japanskom jeziku, školi tamo i ovdje…
U školi, u Gradiški, sva djeca iz mog razreda, pitaju, kako sam naučila japanski i kineski jezik, da li je to teško… Svima sam kazala isto, da sam rođena u Japanu a živjela u Kini, gdje sam završila prvi razred. Tamo svi govore japanski i kineski, tako sam ja naučila te jezike, nisam mogla drugačije, na srpskom smo razgovarali samo u kući, u porodici.
Teško je naučiti japanski a pogotovo kineski jezik. Mora se znati mnogo slova, prepoznati njihovo značenje u rečenici. Naprimjer, isto slovo sa dva naglaska ima dva različita značenja. Kada kažem, njao, to može biti i ptica, jedna ptica a može značiti i jato ptica.
Kako bi opisala ili riječima naslikala proljeće u Japanu, bili smo znatiželjni a na odgovor nismo dugo čekali.
Proljeće u Japanu bogato je cvijećem i procvjetalim drvećem, ima mnogo sakure, cijeli drvoredi i parkovi su kao jedan poseban grad, kao planeta koja miriše. To je baš lijepo, kao u mašti, sve je roza, bijelo, crveno, a najmanje ima zelene boje…
Razgovor o školi, poređenje nastave u Kini i ovdje, često se nameće, jer to interesuje školarce, Lastine drugove iz razreda.
U školi, ovdje u Gradiški, se više uči, teže je… U prvom razredu, tamo, u Kini, uči se više pjesmica, napamet, mora se znati čitati i pisati u prvom razredu, računati do stotinu. To sve se prvo uči, u Kini, još u vrtiću. Tamo se engleski uči u prvom razredu, uporedo sa kineskim, a ovdje je to u trećem. Ali, ovdje ima više drugih, težih predmeta, koji, da vam i to kažem, za mene nisu teški.
Ovdje sam dobar učenik, bar tako ja smatram. Moji drugovi, u Gradiški, uvijek su željni da me ispituju, svašta, na primjer, kako se ovo, pa ono, zove u Kini, kakvo je tamo proljeće, ljudi, kakva je škola, velika ili mala, kakvi su učenici, kolike su zgrade, šta se uči, kako se zovu predmeti, koje su ocjene…
Svašta oni mene pitaju a ja im uvijek pričam, imam strpljenja. Voljela bih, zato, sve da ih odvedem u Kinu ili u Japan, pa da sve to vide, da se upoznaju, kada bi to bilo moguće, kada bi nam neko platio to putovanje. Ja nemam novca za to, otkud učeniku novac, ali kada bih imala, sigurno bih odvela ove moje drugove, tamo.
U Lastinom gnijezdu
Lastu smo, dan kasnije, poslije susreta u parku, posjetili kod kuće njenih, bake i djeda. Zatekli smo je, uronjenu u knjige i priče Branka Ćopića.
Od Branka Ćopića pročitala sam „Magareće godine“, „Bašta sljezove boje“, „Ježeva kućica“, „U svijetu medvjeda i leptirova“… U ovim pričama su zanimljive riječi, Branko Ćopić piše laganim i prostim jezikom, da djeca lakše razumiju. Smiješno je čitati o tim junacima iz njegovih knjiga. Ježurka Ježić mi je najviše zanimljiv, tako mi se dopalo, pa sam više puta čitala iste priče, od Branka Ćopića. Baš bih voljela upoznati mjesto u kojem su svi oni živjeli.
U Lastinoj sobi, mnogo je medalja. One su dokaz uspjeha u Kini i u Srpskoj, u učenju i sportu.
Iz Kine sam donijela dvije medalje. Sakupljala sam poene, za znanje, za odgovore… Za sakupljenih deset poena u jednoj sedmici, slijedi medalja. Tada mi je učiteljica, prije polaska ovamo, u Gradišku, gdje sada živim, kada sam se od mojih bivših drugova iz razreda, od Kineza, opraštala, uručila dvije medalje.
Ostale, druge medalje osvojila sam ovdje. Upisala sam se prvo u karate-klub, išla sam sa sestrom na takmičenje u Prijedor. Tu sam osvojila zlatnu medalju. Na prvom karate-niten kupu u Gradiški, osvojila sam još dvije, isto zlatne medalje. Bila saam u Trebinju, na republičkom takmičenju. Tamo sam osvojila srebrnu medalju.
Maštarije za kasnije
U Lastinom svijetu, kao i u pričama Branka Ćopića, djed i baka imaju važne uloge.
Moji djed i baka imaju veliko dvorište, baštu, mnogo cvijeća. To je fino. Ima tu najviše čuvarkuća. Kada porastem i završim školu, htjela bih da budem, kao moja baka, kuvarica kolača u nekoj fabrici, da ih pravim kao moja baka, ona svašta zna i njeni kolači su najljepši, najbolji okus imaju.
Isto tako, voljela bih, kao moj djed da imam veliki vrt, da uzgajam cvijeće i sadnice voća, da to bude kao kod njega ali i kao u Japanu, da živim u tom mirisnom i lijepom kraju. Da miriše sve, kao bakini kolači i djedovo voće u proljeće. To bi bilo za mene veoma maštovito. Tada bih ja izmišljala neke priče, kao Branko Ćopić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu