Budimir Davidović je početak Prvog svjetskog rata i opšte mobilizacije dočekao kao prekaljeni ratnik. Ovaj tada dvadesetčetvorogodišnji mladić iz Lučana već je vojevao u oba Balkanska rata stekavši reputaciju hraborg i neustrašivog vojnika i među saborcima i među komandom, piše Istorijski zabavnik.
I tako, kada je ostarjeli kralj Petar pozvao, Budimir se odazvao. Učestvovao je tokom Prvog svjetskog rata u više borbi protiv Austrougara i bugarskih vojnika. Prošao je Albansku golgotu, stigao do Krfa, tamo se oporavio, i bio jedan od učesnika proboja Solunskog fronta.
Budimir je bio izviđač. Ulazio je duboko u neprijateljsku teritoriju, šunjao se i snimao Bugare i Austrougare i nekako, uvijek uspevjao da se neopaženo vrati.
Početkom 1918. javio se u jurišnu četu i učestovavao u napadima na položaje Krvavi Zub Obla Čuka, Kravice – Zapadni Veternik. Budimir je tada ranjen sa sedamnaest uboda u borbi prsa u prsa! U toku borbe na njega je bačena ručna bomba zbog koje mu je amputirana desna ruka i u bolnici je izvađeno iz njegovog tijela sedamdeset četiri parčeta od bombe.
https://www.facebook.com/IstorijskiZabavnik1/photos/a.435119743284455/2540337566095985/?type=3&theater
Za njegov podvig čulo se nadaleko. Za svoje junaštvo odlikovan je najvišim vojnim odlikovanjima, sa dvije Karađorđeve zvjezde sa mačevima, Ordenom Legije časti, Ordenom Belog orla s mačevima, Obilićevom medaljom za hrabrost i Albanskom spomenicom.
Dok se oporavljao u bolnici posjetio ga je francuski general Gijom. Priča kaže da je on skinuo sa svojih grudi Orden francuske Legije časti i pružio ga Budimiru.
– Junače, ti više nego ja zaslužuješ da nosiš ovo visoko odlikovanje. Rijetki su takvi junaci – rekao je general.
Strašna sudbina “pobjednika”
Nakon oslobođenja i povratka u Srbiju, Budimira je snašla sudbina mnogih njegovih saboraca koji su ostali invalidi. Onako bez ruke bio je prisiljen da radi u nadnici kod drugoga, a kao invalid nije mogao mnogo. Ipak, ljudi su ga držali iz sažaljenja.
Poslije je nosio mlijeko u Čačak, bio monopolski kontrolor, služitelj u poreskoj upravi… sve samo da preživi.
A sa godinama je bilo samo još teže… Bolesnog i za rad nesposobnog, svi su ga zaboravili. O ovome svjedoči i potresno pismo koje je, usred okupacije, 24. aprila 1942. Upućeno predsjedniku srpske vlade Milanu Nediću.
– Molim vas da mi se dodijeli nešto pomoći pošto nemam nikakvih drugih prihoda, star sam i sakat, umirem od gladi na čačanskoj kaldrmi sa ženom i još dvoje sitne djece – napisao je Budimir
Doživio je duboku starost. Umro je 1980. u 90. godini života u Čačku gdje od 1992. jedna ulica nosi njegovo ime.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu