Konstantno sam nosila masku (i napolju), dezinfikovala ruke i obuću, odlagala odjeću i ceger nakon prodavnice, bila sam u striktnoj izolaciji u prvih par mjeseci ovako svoju priču počinje Anja Zlatović (28) iz Beograda.
Od marta, pa sve dok se nije zarazila korona virusom, dezinfikovala je čak i namirnice koje je kupovala i iskuvavala maske za lice.
– Kad je ljeto počelo i broj zaraženih se malo smanjio, vozila sam bicikl i šetala, viđala se sa nekoliko ljudi, ali i dalje ograničeno i uz poštovanje mjera – bez zatvorenog prostora, sa distancom i smanjenim kontaktom. Onda sam krajem jula osjetila prve simptome. Bila sam u kupovini, vratila se i osjetila da mi je hladno, te večeri sam dobila temperaturu koja je nadalje bila od 37,3 do 37,8, sa povremenim padovima u toku noći. Nisam kašljala, samo sam bila malaksala i imala jake bolove u kostima i zglobovima. Prekosutra sam se testirala i rezultati PCR zapravo su bili negativni, ali su mi već sljedeće nedjelje dijagnostikovali upalu pluća – govori nam Anja.
Terapija je bila jaka doza antibiotika, a kada upala pluća i dalje nije prolazila, uradila je i test iz krvi koji je pokazao da jeste zaražena. Ubrzo je i njen otac ispoljio slične simptome, samo blaže, a pošto je cijela porodica uradila test, ispostavilo se da je, vjerovatno, njen brat bio asimptomatičan i da se zarazila u kontaktu sa njim.
Sve su bili mladi ljudi
– Najviše su me bolile šake i stopala – bilo je momenata kad nisam uspjevala da se istuširam jer nisam mogla da stojim od bolova u zglobovima. Na momente bih se osjećala skoro skroz u redu, i onda poslije dva dana bih opet bila potpuno utučena i umorna. Uglavnom sam bila previše slaba da čak sjedim i za kompjuterom, već sam ležala većinu vremena. I najmanji napori poput pranja sudova su mi ubrzavali puls. Temperatura je trajala skoro puna dva mjeseca – priča nam Anja.
Dodaje da se strašniji dio bolesti odnosio na psihičko stanje, pa se upustila u misiju – kako sačuvati zdrav razum.
– Osjećaj bespomoćnosti, usamljenosti i neznanja šta se dešava i koliko će trajati. Često sam išla u Kovid amulantu u nadi da će mi reći koliko ću još biti bolesna, ali ni sami doktori ne znaju – rekli su mi odmah da bolest može da traje od dvije nedjelje do pet mjeseci. U tom momentu mi nije izgledalo kao moguća opcija i zvučalo je kao da pretjeruju. Međutim, odlaskom na različite društvene mreže (najviše “Redit” zajednicu zaraženih ljudi) sam našla ljude sa istim simptomima kao mojim (blaga temperatura, bolovi i iscrpljenost) i neki od njih su nakon tri mjeseca i dalje bili bolesni. Sve su bili mladi ljudi. Najviše sam se uplašila kad sam komunicirala sam mladom djevojkom koja se zarazila u aprilu i u avgustu je još uvijek bila bolesna i smatrala se zaraznom. I dalje su mi najsvježiji u glavi trenuci kada ne mogu da spavam noću, tražim bilo kakve moguće odgovore po internetu, i osjećam se samo jako uplašeno i za sebe i za ljude oko mene – iskrena je ona.
Odeš s nadom, vratiš se očajan
Nikada nije imala neku težu bolest ili hronično stanje, i iako joj česte prehlade nisu strane, dodaje da je ovo bilo potpuno drugačije.
– Djelovalo je kao da bolest stalno iznova i iznova napada tijelo, kao da me lomi potpuno. Možda mi je jedan od najspecifičnijih trenutka koji pamtnim onaj kad sam po trećem-četvtom putu odlaska u Kovid ambulantu u prvih nedjelju dana saznala da imam upalu pluća tok momenta kad sam sjedila sa snimkom u čekaonici i razmišljala šta sad, da li će roditelji s kojima sam bila u kontaktu da budu dobro, kako to da se meni ovo desilo, kako ću da se izliječim, da li će svi biti okej… Jasno se sjećam tog jezivog straha i bezizlaznosti, ali i ljutnje što sam se upkos čuvanju na kraju zarazila. Generalno, svi odlasci u Kovid ambulantu u nadi da ću ovaj put čuti nešto što će da me instant izliječi, čak možda i da saznam da nije Kovid u pitanju, i očaj svaki put kad se vratim bez odgovora, i i dalje sa temperaturom – objašnjava nam Anja.
Ona ni u jednom trenutku nije testirana pozitivno na PCR testu, a određeni doktori u ambulanti su čak vjerovali da nije u pitanju korona virus, s obzirom na rezultate brisa, parametre krvi (osim antitela), pa su je poslali na dalja istraživanja.
– Na kraju mi je infektolog na VMA, negdje oko mjesec i po dana od prvih simptoma, rekao da je u pitanju takozvani „produženi kovid“ – da nisam više zarazna, da moje analize ne pokazuju prisustvo samog virusa, ali da ima slučajeva gdje se samo nešto poremeti i temperatura se nastavi po par mjeseci. Očito je bilo da nisam jedni slučaj, već da je nekoliko ljudi dolazilo već sa istim slučajem – smatra ona.
Tek oko 50. dana od prvih simptoma, ojsećala se dovoljno snažnom da izađe u šetnju i provede duže vrijeme napolju. Ipak, mjesecima kasnije osjeća jake posljedice.
– I dalje imam lupanje srca. Bila sam kod kardiologa, srećom je sve u redu, ali se zamaram mnogo brže nego ranije. Situacija ide nabolje, ali ima dana kad se zadišem i dok perem zube ili se popnem na prvi sprat. Šake me i dalje bole sve vrijeme, naročito na hladnoći, i znam iz kontakta sa drugim ljudima da je ovo, takođe, jedan od simptoma “produženog Kovida” – kaže Anja.
Prođeš pakao, a nemaš ni antitijela
– Kako su naknadne analize antitela pokazale da se ona nisu zadržala u mom organizmu, ne osjećam se nimalo bezbjedno. Štaviše, tek se sad bojim da se ne zarazim opet jer mi je celokupni imunitet oslabljen od ove bolesti, svakodnevno ima sve više slučajeva, a takođe je sve više ljudi koji ne poštuju mjere i ne nose maske u zatvorenom prostoru. Uprkos manjku mjera, vratila sam se na svoj režim samoizolacije. Uglavnom se viđam sa porodicom i dvoje prijatelja, šetam napolju, ali izbjegavam zatvorene prostore i druge ljude koliko god mogu. Ne mislim da moj primer pokazuje da su maska i mjere djelotvorne, već da funkcionišu samo ako ih svi poštuju, što nije slučaj – dodaje.
Mladi su jako sebični, strpite se malo
– Svi mogu da se zaraze i ne postoji ništa u našoj medicinskoj istoriji što će da odredi kako ćemo reagovati na ovaj virus. Neki ljudi koji jesu hronični bolesnici ili stariji su bolje odreagovali od nas takozvanih mladih. Smatram da je jako pogubno da se bilo ko zarazi, jer ne samo što opterećujemo zdravstveni sistem, nego oslabljujemo sebe na duže staze. Još uvijek ne znamo koje su dugoročne posljedice, stoga mislim da bi bilo pametno da se svi čuvamo, kako zbog sebe tako i zbog drugih. Uz to, svako od nas može biti asimptomatičan slučaj koji će prenijeti nekom drugom – smatra Anja.
Dodaje da je važno da se još neko vrijeme pazimo, da smanjimo kontakte i umirimo, dok ne dođe do lijeka ili vakcine.
– Doktori i medicinska nauka rade sve što je u njihovoj moći, i mislim da je jako sebično da naročito mladi ljudi ne mogu da se strpe malo i urade ono što je u njihovoj moći. Mada nam godinu dana “čekanja” izgleda kao čitav život, nažalost za neke ljude koji će se zaraziti ovo će biti pogubno. Koliko god bila osoba koja izlazi i druži se inače, mislim da svi imamo odgovornost da se prilagodimo situaciji zbog nas, nama bliskih osoba, i drugih građana i članova naših zajednica. Sve ostalo je izuzetno sebično – zaključuje djevojka,, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu