“Muzičke traume” rezultat je autorove opsjednutosti muzičkim školama. To je ritmična kompilacija traumatičnih, ali i zabavnih ispovijesti bivših učenika i pokušaj da se sočno i ručno animacijom vizualizuje muzika. Ipak, kako kaže, sam nije doživio “muzičke traume”.
Traume prikazujem sam ih nisam imao, u ovim godinama bih volio da me neko muzički malo muči. Neiživljen sam muzikant, stalno lupkam o predmete oko sebe i mrmljam i pjevušim u sebi – rekao je on.
Prema njegovim riječima, animaciju je otkrio bježeći od normalnih, loših, igranih filmova koje je pravio na akademiji.
– Sa animacijom sam po prvi put osjetio da rukama bukvalno dodirujem svaki frejm svog filma, a ne samo kao u školskim promašajima, stojim pored i riječima kulturno režiram. Prije par godina u Beogradu smo osnovali Udruženje filmskih animatora Srbije i to je mogućnost da se animatori međusobno upoznaju, povežu, ohrabre jedni druge i možda sarađuju. Volio bih da vidim jedan takav savez koji povezuje cijeli region – objašnjava.
Ovaj talentovani reditelj animaciju vidi kao “pipav, spor, zaigran i meditativan posao, vještinu, igru”, te kaže da nema svako živaca za nju.
– Nagrada za sate, tj. mjesece rada na kratkim animiranim formama je magija, stvarno, neka vrsta magije oživljavanja linije, predmeta, ljudi i hipnotičkog dejstva slike od 25 različitih fotografija u sekundi – opisao je ovako svoj rad.
O sebi kaže da je svakodnevni filmadžija i tata sa ponekim slobodnim, zaboravnim danom. Neiživljeni muzikant. Više vremena izduvavao nos u maramicu nego svirao u saksofon. Kombinuje filmodeljstvo, animatoristiku, primijenjeni video i edukaciju u pokušaju da preživi i dalje radi to svoje. Paralelno sa novim idejama, popravlja stare filmove koji su se u međuvremenu ukvarili. Doživljava grad i sve okolo kao svoj filmski studio.
Poruka mladima
– Nekom mladom ko se bavi filmom i animacijom bih savjetovao da što više radi van studija, da animira komade stvarnog svijeta i bori se sa njima. Veća je to avantura od filma čitavog napravljenog u kompjuteru. Svejedno će se u montaži vratiti u sobu. Takođe, da u procesu ostavi prostora da ga usputna otkrića, pa i greške vode do novih boljih rešenja. Ne mogu da zamislim da izvedem film baš po unaprijed isplaniranoj animatici, čak ni po scenariju. Košta me to vremena, novca, razoštravanja fokusa filma. Opečem se pa opet napravim istu, sličnu grešku, ali makar stvarno uživam u iznenađenjima na tom putu – poručio je Miloš.
Miloš Tomić o sebi
Rođen 1976. godine u Beogradu. Studirao filmsku režiju kod Miše Radivojevića, pa multimedijalnu animaciju u Pragu, Madridu, Berlinu. Bavi se uglavnom kratakom video formom kojoj nepotrebno istjeruje visoki sjaj. Vodio radionice filma, animacije po mnogim gradovima, ali ne odbija ponude ni sa sela. Pored filma bavio se, i ponekad se i dalje bavi, fotografijom, crtanjem, pisanjem, sviranjem, radiofonijom, pravljenjem objekata, sakupljanjem i redanjem odbačenih predmeta, papir-kolažiranjem. Ali sve to nije moguće raditi dovoljno kvalitetno. A svejedno nema više ni slobodnog vremena za toliko različitih zamlaćivanja. Godine 2013. zajedno sa Vladimirom Perićem, predstavljao zemlju na Venecijanskom Bijenalu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu