Ono što je drugačije danas jeste da su veze u zajednici manje prisutne i da je porodični sistem u velikoj mjeri prepušten sam sebi. Sve manje je oslonaca i podrške kako i u sistemu institucija, tako i u direktnoj zajednici kojoj porodice pripadaju. Ova opšta razjedinjenost, ugrožava i porodicu stavljajući je u situaciju da ne može imati podršku i sigurnost i da je prepuštena sama sebi. Takođe se za brojne nedostatke i probleme optužuje porodica, a istovremeno se mijenjaju načini na koje se živi, postoji nejasna ideja koje to vrijednosti treba zagovarati i koje je vrijednosti potrebno prenijeti djeci, što sve doprinosi zbunjenosti i neodlučnosti – ističe profesorka Hadžić, govoreći o tome da li porodica kod nas gubi na vrijednosti i da li je ona ugrožena.
Po njenim riječima, u svim vremenima porodica je izuzetno značajna, te ne vjeruje da je postojalo ili da će postojati vrijeme u kojem porodica neće imati značajnu ulogu.
Ona ističe i da je međusobno uvažavanje članova porodice, svijest o različitim pozicijama i potrebama, izuzetno potrebna za svaki porodični sistem.
– Poštovanje i razumijevanje različitih pozicija doprinosi tome da se u porodicama stvaraju odnosi koji obezbjeđuju strukturu i jasne granice i dovoljan prostor za pripadanje, podršku, toplotu i ljubav. Bez dovoljno topline i ljubavi i jasnih granica izuzetno je teško odrasti, ali i živjeti na kvalitetan način, kako za djecu tako i za odrasle – kaže Hadžićeva, koja je i porodični sistemski terapeut sa 20-ogodišnjim iskustvom u radu s djecom i porodicama.
U porodičnim sistemima u kojim ne postoji dovoljno ljubavi i pripadanja, objašnjava, vrlo je teško osjetiti pripadanje i sigurnost.
– Iz ovakvih porodičnih sistema se bježi, čak iako nismo dovoljno zreli da se osamostalimo. Mnoge od ovih sistema karakteriše zlostavljanje i zanemarivanje. U porodicama u kojima ne postoje dobre granice članovi porodice ne znaju da se zaštite ili prihvate odgovornosti, pa ni sama djeca ne nauče da prihate pravila ponašanja i tako zaštite i sebe i druge. U ovakvim sistemima često se popuštanje miješa sa ljubavlju, pri čemu se popušta iz sopstvenih razloga, odnosno da bismo ispunili sopstvene potrebe. U ovakvim porodicama djeci se ispunjavaju zahtjevi, ne zato što su ona i njihove potrebe važni, već zato što odrasle gnjave – objašnjava ona.
Kako ističe, u takvim situacijama lakše je ispuniti zahtjev i dobiti vrijeme za sebe nego se posvetiti djetetu, razumjeti odakle zahtjev dolazi i istrajati u često vrlo frustrirajućem poslu držanja granica i odbijanja onog što je za našu djecu i po našoj odrasloj procjeni – neadekvatno.
Na pitanje da li su djeca danas prepuštena sama sebi, ona ističe da se i ovo pitanje danas pojednostavljeno shvata.
– I u ranijim vremenima djeca su bila dio dječijih kolektiva i nisu ih nadgledali odrasli. Za mene je ključno pitanje kada se djeca osjećaju prepuštena sama sebi i kada roditelji nemaju uvid u živote i unutrašnje svjetove svoje djece. Mislim da u situacijama u kojim roditelj malo učestvuje u životu svog djeteta, ne razumije njegova interesovanja, ne dijeli aktivnosti, zapravo i malo učestvuje u životu svog djeteta. Roditelji koji su prisutni, uključeni, zainteresovani, spremni da se zapitaju šta je djetetu važno i zašto, kao i da djeluju u pravcu ograničavanja uticaja koji mogu biti povređujući za dijete, i odgajaju djecu koja cijene njihovu posvećenost, ove modele prenose i dalje na nove generacije – zaključuje ona.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu