Kultura

Romanom "Mučnina" Vida Davidović ušla u izbor za Ninovu nagradu "Potreba da se nešto kaže je jedini validni motiv za pisanje"

Ko je iole pratio dešavanja u kulturi i književnosti u proteklih godinu-dvije nije mogao a da ne primjeti Vidu Davidović, dramsku spisateljicu i scenaristkinju, laureatkinja Konkursa Sterijinog pozorja za originalni dramski tekst za 2021/22. godinu, književnicu čiji je roman prvenac ušao u izbor za Ninovu nagradu.

VIDA DAVIDOVIĆ
FOTO: BORISLAV BREZO/BANSKI DVOR

Sada je otkrila više detalja o njenoj prvoj knjizi “Mučnina: O neodrastanju” (Kontrast izdavaštvo) u kojoj vrlo precizno opisuje sve nedoumice, traume i skrivena osjećanja koja same sa sobom moraju da raščiste njene heroine Nađa i Anja, piše Blic.

Ko su vaše glavne junakinje, kako biste nam ukratko predstavili roman s obzirom da već i sa samim naslovom imamo nagovještaj onog šta nas čeka?

– Moje junakinje su dvije žene na ivici ili duboko zagrizle i u ličnu i u društvenu neurozu. Svjesne ili nesvjesno nesrećne pronalaze smisao u promjeni života iz korijena, ali na kratko. Batrgaju se u svojoj infantilnosti i pokušavaju da budu nešto bolje, odgovornije, zrelije. Uspinju se, posrću, pa padnu, pa nalaze nadu. One su, na kraju dana, samo žene u dvadesetim.

U brojnim navratima vaše junakinje komentarišu svoj fizički izgled vrlo oštro, pa čak i pogrdno. Da li je to preslikana realnost sa kojom se žene sve češće suočavaju gledajući se u ogledalu?

– Ne, svaka žena ima svoj odnos prema svojoj slici u ogledalu. Anja ima problem sa svojim tijelom, Nađa nema problem sa estetikom svog tijela ali je tijelo kažnjava za emocije koje nije u stanju da razumije i proživi. Svaki čovjek gradi specifičan način na koji gleda svoje butine i to od ranih dana djetinjstva. Mislim da se svaki konflikt u našoj psihi neminovno izražava preko tijela, pa smo kad smo nekim danima sebi ružni, a nekim lijepi (iako izgledamo isto), samo mislim da nema svaka žena jedan univerzalan način nošenja sa standardom ljepote. Svijet bi bio mnogo lakši da ima.

Pišete o Beogradu i Banjaluci. Jesu li dva grada i ljudi u njima toliko različiti? Ili su pak bolno slični?

– Jesu, stvarno su različiti. Različite su i istorije tih gradova, mentalitet, običaji. Banjaluka ima neobičnu kombinaciju orijenta i austorugarskog i u mentalitetu i u arhitekturi. Beograd je posebna vrsta eklektičnosti svega mogućeg, tako da tu nije lako odrediti ni neku osnovnu specifikaciju. Ja sam se bavila jednim uskim krugom umjetnika u Beogradu za koju znam da u Banjaluci ne postoji. Prvo, zato što niko nema ni novca ni vremena za besomučna palamuđenja. Drugo, zato što su ljudi doživljavali veće društvene i individualne tragedije od činjenice da sve više mladih sluša turbo folk (smijeh).

Svako novo poglavlje počinje uz jednu riječ koju poput rječnika objašnjavate. Zašto?

– Riječi iz rječnika sam birala kao označitelje određenog traumatskog iskustva koje junakinje proživljavaju u toku poglavlja. Kako se trauma ne imenuje (a roman jeste, donekle, o traumi) bilo mi je važno da rječnik govori ono što bi junakinje rekle kad bi samo skupile snage da priznaju sebi ono što ne smije da se prizna.

Da li ste očekivali da vaš prvi roman završi u izboru za Ninovu nagradu koja se i dalje kod nas vrednuje kao jedna od najvažnijih?

– Nisam ni razmišljala o tome. Ja sam završila dramaturgiju i priroda mog posla je manje – više “konkursna”. Mlada sam naučila da ne očekujem ništa, da se prijavljujem svuda i da vidim šta mi sreća nosi. Već dugo znam da su priznanja lijepa, ali da imaju najmanje veze sa nama. To je tužno, jer takve vijesti često dočekujem uzdržano, ali i dobro, jer nikad ne doživljavam trenutke prevelike validacije ili degradacije u skladu sa tim da li dobijem neku nagradu ili postignem neki uspjeh.

U tom izboru bilo je znatno više književnica nego ranije, imali smo pobjednice i ove i prošle godine. Koliko značajnim smatrate tako nešto u kontekstu vrednovanja žena u domaćoj književnosti? Da li je to podstrek za druge mlađe umjetnice?

– Vjerovatno je značajno, da, mada ja imam osjećaj da svako piše iz isključive potrebe da nešto kaže. Možda se varam, ali to smatram jedinim validnim motivom. Postojanje drugih, a naročito mladih, žena na književnoj sceni može da pogura mlade djevojke i da im pokaže da i one to mogu, međutim, ne može se pisati proračunato, ključan je onaj momenat “ja moram da zapišem, ja ću poludjeti”. Sve ostalo je dekoracija u tom spletu motivacije za stvaranje.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu