Iako nismo toliko blesavi da ne znamo šta je sarma, političari nas, pozivajući se na prigodne statistike, uporno ubjeđuju da eto, jedemo sarmu, odnosno da živimo sasvim solidno. U prosjeku.
Jest da ima naroda, koliko hoćeš, što ide pješke, ili se i po snijegu vozi na razdrndanim biciklima, kakve pristojan svijet baca u smeće.
Ima toga, nije da nema, ali nam baja, što se povazdan vozika u helikopteru, popravlja prosjek. Pa tako ispada da se, u prosjeku, vaskolika nacija baškari u limuzinama.
Ima tako naroda što od jutra do mraka crnči za minimalac. Ima čak i naroda što po kontejnerima prevrće, samo da ne skapa od gladi.
Ali, tu su poslanici i bankari i biznismeni razni, da pomognu širokim narodnim masama. Da u taj lonac, u kojem se krčka prosječna plata, ubace svoje zarade i – hop: eto nama 1.000 KM mjesečno. U prosjeku.
Tako su vlastodršci ispunili bar jedno predizborno obećanje. A radnici dobili dugo sanjanu hiljadarku. Bar statistički, ako već ne u stvarnom životu.
Jer, u stvarnom životu radnička klasa se vrti oko sedam stoja mesečno, a oni sa masnim zaradama zgrću milione.
I to su dva svijeta koja nemaju nikakvog dodira. Nigdje, osim u statistici, gdje zajedničkim snagama tvore fatamorganu zvanu prosječna plata.
I tako potvrđuju da je Aron Levenštajn bio sto posto u pravu kada je ustvrdio da je statistika kao bikini: mnogo otkriva, ali ono najznačajnije – prikriva.
Ono što se pričom o prosječnoj plati pokriva i prikriva jeste surova istina da živimo u društvu nejednakosti, nepravde, otimačine, korupcije. I da je socijalna provalija sve dublja.
Tako će biti sve više onih koji jedu samo kupus i još više onih koji gladuju, jer im je i kupus postao preskup.
A sarma? Nema sarme. Ne pravi se to na brzaka, na ho-ruk, kao što se stiču tranziciona bogatstva. Sa sarmom nema prevare! To se čuva recept, generacijama, pa se sprema natenane, pa se dugo, dugo krčka.
Baš kao i pošteno, pravedno društvo.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu