Blagotvorna svojstva drena bila su poznata starim Grcima i Egipćanima. U srednjem vijeku gajen je u manastirskim vrtovima srednje Evrope. U 16. vijeku prenijet je u Veliku Britaniju, gdje je do 18. vijeka postao veoma često gajena i odomaćena voćna i ukrasna vrsta u vrtovima i baštama. Drenjine su bile naročito omiljene u Francuskoj i Njemačkoj, gdje je plod popularan među djecom.
Prema botaničkoj klasifikaciji pripada rodu Cornus. Raste na suvim, sunčanim i kamenitim mjestima, naročito u pojasu hrastovih šuma. Poznat je i kao svibovina, drenak, drenic, drenovina… Kod nas se plodovi malo sakupljaju i koriste, iako ih u prirodi ima dosta.
Dren je veoma cijenjena medonosna vrsta, zbog ranog i produženog cvjetanja i brojnih cvjetova pčelama daje prvi nektar i polen, u vrijeme kada u prirodi ima vrlo malo drugog procvjetalog bilja.
Plod je crvena koštunica prijatnog ukusa. Dren plodonosi obilno i skoro svake godine. Prinos u prirodi iznosi 3–10 kilograma po grmu, a u gajenim zasadima prinos je 30–80 kilograma po stablu.
Za izradu ljekovitih preparata koristi se plod. Skupljaju ih kada su zreli, a po potrebi mogu se sušiti na suncu ili sušnici.
Plod sadrži saharozu, pektine, organske kiseline, karotenoide, vitamin Ce i druge biološki vrijedne materije, a listovi i vitamine E.
U narodu od zrelih plodova spravljaju se sokovi i čajevi koji se koriste za liječenje proliva i drugih bolesti organa za varenje. Od plodova se mogu spravljati pekmez, vina i rakije. Ispržene sjemenke mogu poslužiti kao surogat kafe. U ruskoj narodnoj medicini koriste se za liječenje malokrvnosti, kožnih bolesti, nazeba, piše Politika.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu