Društvo

SJEĆANJA Dragutin Čelica (91) nikako ne može da zaboravi KRVAVI USTAŠKI PIR u rodnom kraju

Dragutin Čelica (91) iz Prijedora i u desetoj deceniji života sa nevjericom priča o pokolju ustaša u njegovim rodnim Novoselcima kod Kozarske Dubice, te ostalim dubičkim selima.

SJEĆANJA Dragutin Čelica (91) nikako ne može da zaboravi KRVAVI USTAŠKI PIR u rodnom kraju
FOTO: BOJANA MAJSTOROVIĆ/RAS SRBIJA

Prisjeća se da su rukama ustaša ugašena 22 života iz tri porodice Čelica. Samo on je imao osmoro rođenih braće i sestra, a krvave sukobe su preživjeli njih četvoro. Pored petoro rođenih braće i sestra, ubijeni su mu i otac Teodora i majka Deva.

Otac i brat Mirko su zajedno išli u ustanak. Otac je nosio kratku pušku s metkom, a Mirko je nosio sjekiru. Mirka su par dana prije ustanka uhvatile komšije ustaše, tukli ga i prebili mu ruku. On je sa slomljenom rukom otišao u ustanak. Obojica su ubijeni – priča Čelica.

Dodaje da su ustaše došle u njegovu kuću i pretukle njegovu majku Devu na kućnom pragu.

– Majku su izubijali, igrali su kolo na njoj, tukli je cipelama, kundacima. To su uradile komšije muslimani i Hrvati. Moja majka je nosila bošču i pregaču. Toliko su je tukli da se od 1941. do 1943. vukla kao mačka, mučila se i na kraju od posljedica premlaćivanja umrla – kaže Čelica.

Navodi da se tada najmlađi brat Živko spasao jer se sakrio u komuše.

Zbijeg na Kozaru

Prisjeća se da su ustaše vodile sve Srbe iz 9 dubičkih sela u logor, te da je narod krenuo da bježi na Kozaru.

– Kozara je bila puna naroda, životinja raznoraznih, domaćih, ali i divljih. Bilo je mnogo kola zaprežnih, jer su svi sa konjima i kolima bježali na Kozaru. Ljudi su kopali zemunice, neko za dvoje, neko za desetoro, kako je ko imao i mogao tako je i radio, ali svaki grm je bio zemunica – priča on.

Dodaje da su njegovi najbliži, kao i ostali Srbi, ubijani ispred rodnih kuća, potom na Kozari tokom zbjega, te u logoru u Jasenovcu.

Foto: Bojana Majstorović/RAS Srbija
Foto: Bojana Majstorović/RAS Srbija

Navodi da je stupio u partizane u avgustu 1941. i da je to tražio i ranije, ali rukovodstvo nije htjelo da ga primi jer je imao 13 godina.

– Kažu: „Mali, ti nemaš još 15 godina“. Obratim se drugu i on me zajedno s Boškom Šiljegovićem, koji je bio organizator podizanja ustanka u Dubici, pa i dalje, primi u partizane. Htjeli su me dati pod Kozaru na slobodnu teritoriju dok ne porastem, ali rekao sam da ne mogu i da hoću odmah u partizane – kaže Čelica.

Tri puta ranjavan

Dodaje da je u početku bio kurir i nosio poštu po mjestima koja su oslobodili partizani.

– Kao kurir sam nosio pištolj kratke cijevi. Onda sam 1942. tražio da idem u redove i dobio karabin, pa sam potom bio mitraljezac, jer sam bio dobar nišandžija. Gađao sam mitraljezom iz zasjede – prisjeća se on.

Dodaje da je tri puta ranjavan.

– Prvo sam 1942. u kozarskoj ofanzivi na Patriji ranjen u desnu nogu, potom sam u napadu na Prnjavor dobio metak u stomak, ali srećom bila je niska i prostrelna rana. Treći put sam ranjen od gelera minobacačke granate u bici kod Orahove – priča Čelica.

Nakon rata izabran je u odbor vlasti u selu Novoselci, gdje je sagradio kolibu pošto mu je rodna kuća bila zapaljena. Prisjeća se da je radio i teške fizičke poslove i kopao rupe za bandere iako je nosilac partizanske spomenice, te dobitnik brojnih priznanja. Međutim, najveći dio svog radnog staža proveo je kao policajac u Kozarcu i Ljubiji.

Brak

Odmah nakon završetka rata oženio je Anku, sa kojom je 74 godine u braku. Anka je takođe bila član SKOJ, te s omaladinom bila ispomoć partizanima u borbi. Imaju četvoro djece, 8 unučadi i 14 praunučadi. Uz smijeh pričaju kako su se tri puta vjenčavali, ali nikada nisu razvodili.

– Prvo smo se vjenčali kod popa u crkvenoj kući. Toliko smo svi bili siromašni da je pop imao na jednoj nozi priglavak, a na drugoj opanak. Drugi put smo se vjenčali kod matičara pred svjedocima, ali Anka je bila trudna, pa sam ja sam otišao na vjenčanje. Poslije nam je komisija poništila brak, pa smo se treći put ponovo vjenčali pred matičarem – priča Dragutin uz osmijeh.

Ponosan na sestru

Dragutin kaže da ga boli kada priča o slikama ubijenih ljudi, koje su mu urezane u sjećanje od dječačkih dana. Međutim, s ponosom priča da je njegova rođena starija sestra Mara Čelica-Arsenić.

– Sestra Mara je učestvovala u ratu od 1942, kada je stupila u partizane. Postala je oficir. Bila je ranjena tokom borbe za oslobođenje u ruku i dojku, pa je imala 30 odsto invaliditeta. Preminula je prije nekoliko godina – kaže Dragutin.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu
Prihvati notifikacije