Kultura

SJEĆANJE NA SONJU SAVIĆ Preminula je prije DESET GODINA, bila je posebna i svoja, možda i previše

Ovo je jedan tužan i mali grad, konstatovala je Sonja Savić prisećajući se kako je Beograd “okrenuo leđa” njenom prijatelju Ivicu Vdoviću Vdu, kad se pročulo da ima HIV. Decenijama kasnije, Beograd je i nju iznevjerio.

SJEĆANJE NA SONJU SAVIĆ Preminula je prije DESET GODINA, bila je posebna i svoja, možda i previše
FOTO: PRINTSREEN NOIZZ.RS

Sonja Savić je preminula prije tačno deset godina. I danas važi za vanvremenski simbol jedinstvene ljepote i buntovničkog duha kulturnog Beograda. Posvećuju joj izložbe, filmske programe, knjige, podsećaju na njene riječi, citiraju njene replike, stavljaju je na liste naših najljepših, najupečatljivijih, najtalentovanijih glumica… Ona to i jeste bila, ali tužno je što joj niko to nije stavio do znanja dok je imalo smisla, dok je bila živa i patila, piše Noizz.rs.

Ne stidim se suza. One često naviru zato što je to taj, vjerovatno, prelazni period, kada se polako pretvaraš u tu stijenu (…). Znaš onog klinca što je došao u manastir I vikao – Oče, ja volim ljude! Ja volim ljude! A ja sam zaista toliko voljela ljude. Bože, koliko sam ih voljela… – rekla je Sonja Savić jednom prilikom.

Voljela je ljude i voljela je scenu. Ali bila je posebna i svoja, možda i previše. Iako je zapamćena kao najtalentovanija glumica FDU generacije 1977. (bila je u klasi sa Zoranom Cvijanovićem, Buletom Goncićem, Branimirom Brstinom i Oliverom Ježinom), od početka ju je pratila reputacija čudne i neprilagođene.

– Ja sam bila srećna kad sam pronašla ljude koji su jednako nesrećni kao ja – zapamćena je njena rečenica, koja se odnosila na ekipu beogradskih umjetnika novog talasa. Kako je neko primijetio, “Sonja je bila posljednja generacija umjetnika koji su živjeli i umirali za ideale – nije mogla da shvati šta se dešava sa tadašnjim Beogradom i onim što viđa, nije se pronalazila u prečestom mijenjanju stavova”.

– Ovdje sam sve vrijeme pokušavala da održim urbanu kulturu, ali to niko ne primjećuje. Znam i da se reforma kostima, šminke i mizanscena na filmu tokom osamdesetih može pripisati Sonji Savić, pa opet nikom ništa. Suknja od skaja i sako na golo tijelo nisu se prije mene nosili, bojila sam tušem nokte u crno zato što takvog laka nije bilo. I još nešto – do 45. godine nisam dobila ozbiljan honorar za svoj rad. Mada, u alternativi i ne može da se očekuje novac –  rekla je u intervjuu koji je 2006. dala nedjeljniku Vreme.

U međuvremenu je njen vizionarski umjetnički duh pokleknuo pred razočaranjima i porocima, kao uostalom i kod mnogih iz te novotalasne generacije. Beograd je počinjao da je plaši.

“Moj život je potpuno uništen i razoren. Ovdje, ako nemaš debelu zaleđinu, ovo je rodovska zajednica – nema opstanka”.

Angažmana više nije bilo, a Sonju su sve manje prepoznavali na ulicama.

– Nije imala novca. Slabo je bila angažovana i mnogo je patila zbog toga. Ne samo da se žalila meni i ocu, nego je i stalno plakala. Reditelji s kojima je ostvarila dobre uloge godinama je se nisu sjetili, iako je Sonja dobila “Zlatnu arenu” u Puli, nagradu publike u Veneciji i mnogobrojna domaća priznanja… Godinama smo je mi izdržavali. Slali smo joj novac koliko smo mogli, jer smo oboje već dugo u penziji. Stanovala je u četvoroiposobnom stanu. Mi smo plaćali sve račune, zato što ona jednostavno nije imala od čega da izmiri te obaveze. Radovala se kad je snimila film s Milutinom Petrovićem i kad je prošle godine počela da nastupa s monodramom “Tajna venčane fotografije” Olge Stojanović. Poslije premijere u Beogradu komad je izvodila širom Srbije. Sonja je ovom predstavom pokazala kako u malim gradovima i dalje ima svoju publiku. Sale su uvijek bile prepune – ispričali su Sonjini roditelji nakon njene smrti.

Na sahrani Sonje Savić, u septembru 2008. godine nije se pojavio niko od njenih kolega. Samo mlada glumica Dara Rančić, kojoj je Sonja držala časove.