Borba za naklonost djevojčice, sukob zbog video igrice ili rasprava na temu u kojem naselju žive „seljaci“, a u kojem „elita“ sve su to povodi za žestoke tuče, ali i druge, ne manje ozbiljne oblike vršnjačkog nasilja, poput vrijeđanja pred razredom ili izvrgavanja ruglu na društvenim mrežama.
Ombudsmanu za djecu RS su u posljednje dvije godine pristigle 92 prijave u kojima se ukazuje na vršnjačko nasilje, ali u ovoj instituciji ističu da je broj neprijavljenih slučajeva daleko veći.
Imidž
Stručnjaci tvrde da pouzdanih i potpunih podataka o učestalosti vršnjačkog nasilja u školama RS nema, između ostalog i zato što mnoge škole prikrivaju slučajeve nasilničkog ponašanja, kako u javnosti ne bi stekle loš imidž. Time se ionako zapušten problem dodatno gura pod tepih.
– Neke škole uopšte ne šalju izvještaje, a neke navedu da tokom cijele godine nisu imali nijedan slučaj nasilja. To je, naprosto, nemoguće: da vam godinu dana kroz dvorište i učionice prolazi po nekoliko stotina djece i da niko nikog ni ružno ne pogleda – kaže Aleksandra Štrbac, izvršna direktorka NVO „Zdravo da ste“.
Ipak, ova organizacija je, na osnovu rada sa djecom, uočila da je vršnjačko nasilje jedan od najvećih problema u odrastanju. Situacija se dodatno pogoršala zbog novih tehnologija, koje su ubrzale komunikaciju među tinejdžerima. Mladi se, ističe Aleksandra Štrbac, često odluče na tuču na „jedan klik“, a da prethodno ne vide uživo svog „protivnika“ i ne stignu da razmisle o situaciji u kojoj su se našli.
– Naravno, nije u tome korijen problema. Osnovni problem je što živimo u društvu koje toleriše nasilje i u kome je sve manje solidarnosti i empatije. Čak i roditelji djecu od malih nogu uče da se „ne isplati biti dobar“, pa se poslije čude u šta im djeca izrastu – kaže Aleksandra Štrbac.
Sivi dom
Dr Ivana Zečević, profesorka razvojne psihologije na Univerzitetu u Banjaluci, dodaje da roditelji najčešće ili djeci ne postavljaju jasne i čvrste granice ili ih vaspitavaju isključivo batinama, a pogubno je, kaže, i jedno i drugo.
– S druge strane, profesionalcima u školama su vezane ruke, zbog neadekvatnih kazni i nesaradnje roditelja. Šta djetetu koje je pretuklo vršnjaka znači premještanje u drugo odjeljenje ili snižena ocjena iz vladanja? Ništa. Može zbog toga postati još veća “faca” u društvu. Da se mene pita, ja bih tako uredila zakone da takvi završe u KP domu – kategorična je Ivana Zečević.
Ona upozorava da vršnajčko nasilje nije samo krvava tuča i da treba reagovati čim se pojave prve uvrede i ružne riječi, ali je pitanje da li je to moguće.
– U školi sa više od hiljadu đaka, u kojoj su već primjećeni ozbiljni problemi, poput masovnih tuča i maloljetničkih trudnoća, radi jedan psiholog i jedan pedagog, a roditelji često odbijaju saradnju. I šta onda mogu psiholog ili pedagog? Jedino mogu da roditelje prijave Centru za socijalni rad, gdje će ih vjerovatno samo opomenuti – kaže Zečevićeva.
Na koga da se ugledaju!?
Ivana Zečević tvrdi da roditelji i nastavnici nisu jedini odgovorni za porast nasilja među djecom.
– Mediji forsiraju nasilje. I na ekranima i u svom okruženju djeca gledaju kako prolaze nafrakane starlete i nabildani žestoki momci, kako oni koji krše zakon, a kako ljudi koji se za život bore radom i znanjem. Sve je nakaradno, odasvud se šalju poruke da je bitno kako ko izgleda, a ne šta zapravo jeste. I na koga onda da se ugledaju naša djeca – pita Zečevićeva.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu