Stajala sam na pozornici pulske arene sa Zlatnom arenom u ruci. Oko mene su stajali i ostali dobitnici. Počela da pada kišica i ja sam pogledala u nebo. Bilo je tamnoplavo, tu i tamo neka zvjezdica. Kiša je bila topla. Načas sam zatvorila oči uživajući u fizičkoj senzaciji toplih nežnih kapljica na koži. Kad sam ih, čas nakon toga – tako mi se barem činilo – otvorila, oko mene nije bilo baš nikoga. Sama sam stajala na sceni, ostali su pobjegli, i sa scene i iz publike i, kako se činilo, zaboravili na mene. Neko mi je pružio ruku i ja sam sišla sa scene, sad već sasvim mokra. Trenutak nakon toga, pokisla i sa Arenom u ruci, stajala sam u nekom grmu, ispod drveta, i razmišljala o takozvanoj slavi: eto me s najvećom filmskom nagradom, stojim tu u nekom grmu, mokra i sama, a da nitko nije ni primijetio – pričala je tada za Elle.
– Glamuru i slavi nikada nisam povjerovala, i na tome sam zahvalna. Opasno je povjerovati u sve to. Ja i vanjska percepcija mene dvije su sasvim različite stvari. Dubrovnik je bio divan, tamo je bilo čarobnih trenutaka. Bila je to predivna mladost – dodala je.
Priznala je da nikada nije gledala filmove u kojima je igrala.
– Ne znam, ne mogu to. Svaki put me zgrozi vlastita spoljna slika. Valjda zato što glumimo „iznutra“, imajući povjerenja u oko osobe zvane režiser – da nas usmjerava, da nas mijenja i upućuje. „Vanjska slika“ me zbunjuje, strana mi je, nisam u stanju da se s njom suočim. A možda mi je i zapravo neinteresantna. Veliki sam pristalica stava da je važan proces a ne rezultat. Za mene je uvijek, bez izuzetka, proces bio važniji od rezultata, prenosi Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu