Otapanjem ledenog omotača otvaraju se nove strateške plovne rute: Sjeverni morski put i Sjeverozapadni prolaz, olakšava se pristup donedavno nedostupnim prirodnim resursima: zlata, uranijuma, željezne rude, rijetkih metala i minerala, i ogromnim rezervama nafte i gasa na dnu Arktičkog okeana koje se procjenjuju na oko četvrtinu neotkrivenih fosilnih goriva planete, a razvojem savremenih tehnologija se stvaraju preduslovi za komercijalne poslove i ubrzaniji ekonomski razvoj regiona.
Arktik postaje privlačan i za ulaganja u sve popularnije obnovljive izvore energije kao što su: vjetroparkovi, solarni paneli ili geotermalna polja, a arktička mora imaju dovoljno ribe da podmire potrebe čitave planete.
Prema prestižnom časopisu The Economist, arktička ekonomija danas vrijedi više od 500 milijardi USA dolara dok bi za njenu punu integraciju u globalne ekonomske tokove bilo neophodno još nešto više od 1.000 milijardi dolara.
Arktik je definisan Arktičkim krugom, imaginarnom linijom na geografskoj širini 66,5° sjeverno od Ekvatora. Prostire se na površini oko 14,2 miliona km kvadratnih ledom okovanog Arktičkog okeana i ostrva, i kopna sjevernoameričkog i evroazijskog kontinenta u okruženju. Od Kanade, SAD i Kine je veći za trećinu, od Australije za polovinu, a od Evropske unije tri puta. Naseljava ga oko 4 miliona stanovnika, mahom koncentrisanih u dva rudarska grada, Murmansk i Norilsk, dok većina autohtonih arktičkih naroda još uvijek živi po manjim naseobinama koja sami grade u ledu.
Arktik nije dio globalnog zajedničkog dobra već ga kopnenim teritorijama okružuje osam država: Rusija, Kanada, Norveška, Švedska, Finska, Island, Danska preko Grenlanda i SAD preko Aljaske, koje ujedno dijele mnoge zajedničke interese, uključujući potrebu za saradnjom u misijama potrage i spasavanja, pomorskoj bezbjednost, meteorologiji, ali i očuvanju autohtonih arktičkih naroda i zajednica.
Mada je region tokom oba svjetska rata i Hladnog rata bio mjesto sudara velikih sila sve do klimatskih promjena i povećane prisutnosti ruskog i kineskog uticaja Zapad mu nije pridavao posebnu pažnju.
Arktikom veoma umješno upravlja Arktički savjet, koji je za svoj rad bio nominovan za Nobelovu nagradu za mir.
Napomena: Arktički savjet je međunarodna institucija za regionalnu saradnju arktičkih država, autohtonih zajednica i drugih arktičkih stanovnika o zajedničkim pitanjima regiona. Osnovan je 1996. godine u Otavi u Kanadi, a sekretarijat savjeta se nalazi u gradiću Tromso, na sjeveru Norveške. Njegov rad uključuje globalne studije klimatskih promjena, finansiranje traženja prirodnih resursa, ocrtavanje arktičkih granica i druga pitanja, sva osim vojno-bezbjednosnih.
Slike finog diplomatskog balansa Arktika se nepovratno mijenjaju s ratom u Ukrajini, bojkotom sedam država članica tokom ruskog predsjedavanja i nastavkom rada bez učešća Rusije. Spekuliše se sa formiranjem novog upravljačkog tijela – Nordic Plus, koje bi uključivalo sedam država i arktičke autohtone narode, uključujući i one iz Rusije. No, poznavaoci arktičkih prilika su mišljenja da od nove organizacije koja bi upravljala područjem uglavnom van njene kontrole ne bi bilo koristi, da je za upravljanje regijom neophodno sačuvati svih osam stalnih članova i da će struktura Arktičkog savjeta ostati netaknuta, uz neke izmijene u njegovom radu.
Arktički brodski putevi Sjevernog mora, mada opasni i održivi samo u ljetnim mjesecima, oduvijek su bili predmet spora SAD i Rusije.
Nove stručne meteorološke analize ukazuju da se Arktik dosta brže zagrijava od ostatka svijeta i da bi usljed ubrzanog otapanja leda u Arktičkom okeanu Sjeverni morski put do 2050. godine mogao postati plovan za brodova tokom većeg dijela godine.
Napomena: Sjeverni morski put – NSR prolazi duž ruske arktičke obale od Karskog mora do Beringovog moreuza, a umjerenije vode mu omogućavaju da se proteže na zapad, u Skandinaviju i do Sjevernog mora. Cijeni se da može smanjiti udaljenost između Evrope i Kine, i ubrzati tranzit brodova do 40 odsto u odnosu na rutu kroz Suecki kanal. Izvor: Wall Street Journal
Sjeverozapadni prolaz povezuje Atlantik i Pacifik preko sjevera Kanade i prolazi Beringovim moreuzom i GIUK jazom, strateški značajnim pomorskim prolazom između Grenlanda, Islanda i Ujedinjenog kraljevstva. Cijeni se da može ubrzati tranzit brodova do 50 odsto u odnosu na Panamski i Suecki kanal.
Treba napomenuti da GIUK jaz služi kao središnja tačka u sjevernom Atlantskom okeanu, da povezuje Arktički okean s Atlantikom i da olakšava kretanje između Sjeverne Amerike i Evrope.
Rusija na Arktik gleda kao na stratešku bazu resursa svog ekonomskog razvoja. Polovinu stanovništva Arktika čine Rusi, kontroliše i polovinu arktičke obale, većinu arktičke industrije, dominira proizvodnjom energije, ribolovom, 2007. godine je postavila zastavu na morsko dno Sjevernog pola, a posljednjih godina je intenzivirala militarizaciju regiona.
Rusija na Arktiku ima 17 vojnih baza, od kojih je najmanje šest novih, dok Zapad ima 14, većinom na Aljasci i u Kanadi, po jednu u Norveškoj i na Grenlandu. Izvor: Foreign Affairs
Kinezi su tek krajem prošlog vijeka pokazali interes za Arktikom, a vizija arktičke politike – Polarnim putem svile se pojavila 2018. godine. Iako nearktička država, Kina sebe smatra bliskom regiji s pravom da sprovodi naučna istraživanja, koristi ekonomske resurse i igra aktivnu ulogu u njegovom upravljanju. Njeni naučnici igraju značajnu ulogu u arktičkoj istraživačkoj stanici na norveškom ostrvu Spitsbergen, razvijajući kapacitet za izgradnju ledolomaca i brodova za arktičke patrole. Kineska inicijativa o njenom pozicioniranju na Grenlandu nije dobila odobrenje vlade Danske.
Treba napomenuti da se Kina kašnjenjem u istraživanju Arktika bez podrške Rusije ne može dugo održati u regionu, da kinesko-rusko partnerstvo ima za cilj razvoj profitabilne arktičke brodske rute i skraćenja vremena brodskog tranzita, ali i da to svakako nije jedini razlog njihovog prisustva.
Amerikanci su postali veoma osjetljivi na njihovo pojačano prisustvo na Arktiku, a nedavna izjava novog-starog američkog predsjednika Donalda Trampa – da će SAD tražiti vlasništvo i kontrolu nad Grenlandom u svrhu nacionalne sigurnosti i slobode u cijelom svijetu, potvrda je da na Grenland gledaju kao na teritoriju u svom dvorištu.
Slikama nepovratnog preoblikovanja arktičkog pejzaža, nepristupačno ledeno prostranstvo Grenlada postaje kritičan prostor u trci za dominaciju Arktikom s obzirom na njegovu stratešku lokaciju i sve veću dostupnost bogatim prirodnim resursima.
Napomena: Grenland je najveće svjetsko ostrvo, geografski pripada Sjevernoameričkom kontinentu u blizini Kanade. Prostire se na površini oko 2,2 miliona km kvadratnih ledom prekrivenog prostora (skoro dvije trećine se nalaze unutar Arktičkog kruga) sa populacijom manjom od 60.000 stanovnika. Od srednjeg vijeka je naseljen Skandinavcima, od 1814. godine je dio Kraljevine Danske, a od 1979. godine je autonomna teritorija Danske sa svojim parlamentom i izvršnom vlašću, kojim kontroliše unutrašnje poslove. Spoljnom, odbrambenom i monetarnom politikom naslonjen je na Dansku, koja subvencioniše oko 60 odsto godišnjeg budžeta ostrva.
Malobrojno stanovništvo je tokom protekle dvije decenije uglavnom okrenuto ka punoj nezavisnosti od Danske, ali još uvijek bez saglasnosti o finansijskoj samodrživosti i bez jasnog tajminga za odvajanje. Možda će parlamentarni izbori na Grenlandu u aprilu dati odgovor na pitanja o novom statusa ostrva, ali i danski parlament morao potvrditi eventualnu nezavisnost Grenlanda.
Upitno je šta bi nezavisnost Grenlanda mogla značiti za Arktik?!
Lokacija Grenlanda u srcu Arktika kao čuvara vrata sjevernog Atlantika i Arktika, na raskršću Sjeverne Amerike, Evrope i sve pristupačnijem arktičkom regionu, čini ostrvo sve više kritičnim geografskim čvorištem za vojne, ekonomske i logističke potrebe. Ne treba zanemariti ni da je na njegovoj sjeverozapadnoj obali locirana američka vojno-vazduhoplovna baza Thule od strateškog značaja za sigurnost SAD.
Amerikanci imaju tradiciju svog širenja kroz kupovinu teritorija, s obzirom da su početkom XIX vijeka od Francuske kupili Luizijanu, od Španije 1819. godine Floridu, od Rusije 1867. godine Aljasku, a 1917. godine od Danske Djevičanska ostrva. Mada su analitičari mišljenja da za novu američku akviziciju neće biti potrebe jer su Amerikanci na Grenlandu prisutni već 76 godina, ne bih isključio ni ovu mogućnost jer, kako reče jedan diplomata, – Trampovu ponudu ne treba shvatiti doslovno, ali treba ozbiljno.
Slike Arktika i Grenlanda se nepovratno mijenjaju, i ovi prostori će u godinama koje dolaze privlačiti sve veću pažnju geopolitike.
P.S.
Tokom karijere sam imao priliku posjetiti gradić Tromso na sjeveru Norveške, na oko 300 km od Sjevernog pola, gdje se nalazi sekretarijat Arktičkog savjeta i muzej Sjevernog pola, i uvjeriti se u svu surovost polarne klime sa kojom se arktičko stanovništvo suočava vijekovima.
MSc Branko T. Nešković, diplomata i publicista
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu