U ovakvoj situaciji našao se i Slobodan Stojiljković, koji je u emotivnoj priči uporedio perspektivu blisku onoj u kojoj živi, kao Srbin u Čikagu i onu, kroz koju ga stare komšije, prijatelji i poznanici posmatraju kao Amerikanca u Srbiji. Predrasude sa kojima se suočio, Slobodan je pretočio u pismo koji je poslao za rubriku “Moj život u inostranstvu” koja već dugi niz godina izlazi u sklopu portala Politika.
Njegovu ispovijest vam prenosimo u cijelosti:
Nesreća nas koji smo napustili zemlju rođenja zarad nekog ljepšeg života u bijelom svijetu, leži u jednoj vječnoj dilemi. Dilemi o pripadnosti. Sa jedne strane naši koreni, poreklo, preci, a sa druge, zemlja kojoj ostavljamo potomke, dobar dio (ljepšeg?) života i porez. Ovo posljednje boli najviše.
Socijalistička navika neplaćanja poreza onog vremena, nikad se nije izgubila i biva najsurovije ugušena u krvi. Tu nemoć suprotstavljanja poreskim haračlijama okusio je čak i moćni Al Kapone.
Ovdje nas tretiraju kao došljake koji žele da im uzmu posao, parče zemlje i parking mjesto. A posao je često onaj koji oni ne žele da rade ili onaj koji mi radimo bolje.
Parče zemlje doživljavaju kao svoje bogomdano, a u stvari su ga surovo oteli od onih koje su kasnije smjestili u rezervate. Za parking mjesto im dajem za pravo, i ja poludim kad mi ga neko ispred nosa uzme a došao je poslije mene.
Ovdje misle da smo iz tamo neke zaostale zabiti zvane Sibirija ili Sabirija pa nas pitaju je l’ to na dalekom istoku Rusije ili na bliskom istoku? A kad im sa osjećajem krivice što im stavljamo do znanja kolike su neznalice iz elementarne geografije, pokažemo na mapi, shvate da ni Evropu nisu savladali.
Ne, u njihovoj imaginaciji nema mjesta za nešto što je van prostora ograničenog Kanadom i Meksikom. Ali koga briga, njima je važno da je Kolumbo stigao do Amerike i da se sada svijet vrti oko njih, a ne obrnuto. Nemaju nikakvog motiva da bar za uzvrat oni otkriju Evropu a kamoli tamo neki Balkan u njoj.
Ovde nam naš tvrdi akcenat ozbiljno narušava autoritet jer nas po automatizmu u njihovim očima svrstava u manje vrijedne. Naše sposobnosti smatraju inferiornijim jer ono prokleto “R” nikako da ubodemo kako oni misle da treba ili apsolutno nepotrebno “the”, koje stavljamo svuda, samo ne gdje treba.
A tamo, tamo smo bivši Srbi, sada Amerikanci, koji se bave najlakšim poslom na svijetu, branjem zelembaća sa grana. Kad bi samo znali koliko su u zabludi.
Deset sati dnevno stajati sa podignutim rukama i brati, te muke ni Isus nije imao. Dobra vijest za one koji imaju svrabež za put preko bare. Ja sam se dosta nabrao, sad sam u penziji i jedno mjesto berača je ostalo upražnjeno.
Znači, na neki način nismo ni tamo ni ovamo. Ovdje nas nikad neće prihvatiti jer smo im, em bolja konkurencija, em sa tvrdim “r”. Tamo su nas odbacili jer ne dijelimo sa njima sve blagodeti koje im je skorašnja istorija ostavila u amanet.
I tako, živjeti ovdje a u duši pripadati tamo, komplikovano je kao hemijska formula složenog jedinjenja. Mi smo taj Buridanov magarac koga tamo vuče srce a ovde zadržava glava. Ta iskonska potreba ljudskog roda da pripada negdje, čini da se osećamo nekako razapeti između novog i starog kontinenta.
Asocijacija na Isusa je i ovde sasvim primerena. S tim što smo mi nekako raskrečeni, sa jednom nogom ovdje a drugom tamo. U sada već ekstremno razvučenom položaju nepovratno smo izgubili mogućnost da se prebacimo na bilo koju stranu sa obje noge.
U nemogućnosti da se u potpunosti priklonimo jednoj ili drugoj strani, postajemo žrtve tog sukoba emocija i razuma. Tako pocijepani, dualnog državljanstva i osjećanja, dobijamo priliku da testiramo našu pripadnost kad gledamo sportske duele između naše nacije po rođenju i ove stečene kasnije.
I dok srce nema dilemu na čijoj je strani, mozak rezultat doživi nekako kao da smo sami sebe šutnuli ispod leđa. U slučaju pobjede nacije po rođenju, ništa ne boli, u slučaju poraza, mrzimo sami sebe”, zaključio je Slobodan na kraju svog pisma za “Politiku”.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu