Ovo je dio ispovijesti Beograđanke Ane Isailović, koja u kineskom gradu Vendžou živi već pet i po godina s mužem i kćerkicom, rođenom u Kini. Za Blic ekskluzivno prenosi svoja iskustva, koja pokazuju kako se kineska država uspjela izboriti sa još uvijek jakim, nevidljivim neprijateljem koji iz dana u dan sije smrt širom planete.
Situacija u Kini, zemlji u kojoj je epidemija korona virusa počela krajem 2019. godine, sada je pod kontrolom, ali borba protiv Kovid-19 još traje. Velika većina novih zaraženih su uvezeni slučajevi, odnosno ljudi koji iz ostalih dijelova svijeta dolaze u Kinu, njeni državljani i stranci. Svi oni su u karantinu.
Strogi karantin i cjelokupnu situaciju u epicentru korone prethodnih mjeseci prošla je i Ana Isailović. No krenimo redom…
Ana Isailović je u Vendžou, grad u kineskoj provinciji Džeđang, došla u septembru 2014. godine zajedno sa mužem (tada dečkom). Razlog dolaska posao predavača engleskog u vrtiću.
– Nakon godinu dana promijenili smo posao i počeli da radimo u školi engleskog jezika ili popularno rečeno u trening centru (što je ekvivalentno školi stranih jezika u Srbiji). U tom trening centru radimo 4 i po godine. Vendžou nam je postao kao Beograd, toliko smo se vezali za ovaj grad, upoznali dosta ljudi, stekli nove prijatelje. Naše kineske kolege brinu i vode računa o nama i toliko smo se sigurno osjećali ovdje da smo čak odlučili i da ostanemo kada smo saznali da sam trudna. Moja kćerkica se rodila u ovom gradu, pa će mi Vendžou, kada i ako se preselim, biti zauvijek u najdivnijem sjećanju i sigurna sam da ću mu se vratiti – počinje svoju ispovijest za Blic Ana Isailović.
Kaže da je prvi put za virus čula u decembru 2019. Tada je na jednoj od wechat grupa (platforma slična WhatsAppu) spomenuto da je neki čovjek zaražen nekim novim tipom virusa u gradu Vuhanu.
– Tada uopšte nisam obraćala pažnju na tu vijest, nije mi se učinila bitnom. Nakon toga, početkom januara, mama mi je poslala preko istog tog wechata link koji vodi na vijest da se pojavio taj virus i pitala me je da li sam čula nešto o tome. Rekla sam joj da jesam, ali da niko nakon tog prvobitnog linka više nije spomenuo virus, tako da sam i dalje smatrala vijest beznačajnom jer sam bila ubjeđena da sam u međuvremenu pročitala infrmaciju da se taj neko već izliječio. Igrom slucaja, 13. januara nismo poletjeli na Filipine jer je par sati prije našeg leta proradio vulkan u Manili i morali smo da ostanemo u Kini. Tri nedjelje raspusta. Šetkali smo se gradom, sve je djelovalo normalno. Negdje oko 17. januara saznajemo za virus: dva slučaja u našem gradu, 17 smrtnih slučajeva u Vuhanu i oko 200 slučajeva u cijeloj Kini. Mislimo “Ma naš Vendžou je okej, nema mjesta panici, biće to sve u redu” – priča Ana.
Međutim, kako su dani prolazili, brojke su u Vendžou počele da se dupliraju i da raste broj slučajeva u cijeloj Kini.
– Oko 21. januara počela sam da viđam više ljudi koji nose maske svuda po gradu i počeli su sa mjerenjem temperature na ulazu u supermarkete i šoping centre. Mi nismo nigdje mogli da nađemo maske jer ih u početku nije bilo. 24. januara je bio doček Kineske Nove Godine. To veče smo posljednji put prošetali da gledamo vatromet. Dan ili dva kasnije uveden je karantin. U početku nije smjelo da se uđe ni u kakav objekat bez maske i svuda su mjerili temperaturu ljudima. Kada se broj popeo na oko 60 slučajeva, obustavljen je cjelokupan gradski saobraćaj, a samo jedan član domaćinstva je mogao da izađe na svaka dva dana u nabavku sa obaveznom maskom. Svako domaćinstvo je dobilo kartončić u vidu propusnice na kojoj su bili napisani datumi, ime, broj stana i adresa. Onog datuma kog izađeš, štiklira se to polje i tako znaju kad si izašao i kad da te ne puste – objašnjava Ana početak borbe protiv korona virusa u njenom gradu.
Kaže, svuda su kompleksi zgrada ograđeni svojim dvorištem koje ima glavni i nekoliko sporednih ulaza. Baš ti sporedni ulazi su bili zatvoreni tokom karantina.
– Samo je glavni ulaz radio i tu je stajalo obezbjeđenje. Svaka manja ulica je bila zablindirana privremenim zidovima i nije se moglo izaći kuda hoćeš, već samo putem koji je odredila policija. Na ćošku svake ulice stajali su šatori sa ljudima koji su mjerili temperaturu prolaznicima. Tako da ako želiš u nabavku, moraš da prođeš 5-6 provjera temperature prije nego što uopšte stigneš do marketa. Svi šoping centri, svi kafići, svi restorani i svi barovi su bili zatvoreni. Supermarketi su radili skraćeno, od 12 do 20 sati, a u 22 časa počinjao je policijski čas, koji je je trajao do 6 ujutro. Samo su apoteke radile puno radno vrijeme. Sve ovo što pričam važi za moj grad. Svaki grad i svaka provincija je ovdje za sebe – napominje Ana Isailović.
Broj oboljelih rapidno je rastao bez obzira na sve preduzete mjere. Inače, grad Vendžou, u kojem živi ona s porodicom, postao je drugo najveće žarište virusa nakon Vuhana i provincije Hubei. U nekim gradovima kao što je Hangdžou (glavni grad provincije Čeđang) naređeno je ljudima da nikako ne primaju ljude koji dolaze iz Vendžoua i da obavezno prijave ukoliko primjete da je neko došao iz tog grada.
– Osjećali smo se kao da smo neki zombiji koji idu i ujedaju ljude – šali se sada Ana.
Naravno, bilo je kršenja pravila, ali ona kaže da su to bili manji incidenti. Recimo, neko iz obezbjeđenja je pustio neku osobu da izađe bez te propusnice, a onda dolazi do smjene obezbjeđenja i taj iz druge smjene ne da čovjeku da uđe u svoj stan, pa nastane svađa.
– Naravno, uz opravdan razlog, ukoliko se dešavalo da neko izađe jedan dan, a sutradan mora opet na neki pregled kod ljekara ili recimo trudnice na redovnu kontrolu, onda se izlazilo u susret – prisjeća se Ana i naglašava da su se ona i njena porodica striktno pridržavali pravila.
– U mom kompleksu je sve okej, Bogu hvala, niko odavde nije bio zaražen, tako da nismo došli u situaciju da ne smijemo nos da promolimo 14 dana. Svi i dalje nose maske, i dalje samo glavni ulaz otvoren – napominje ona.
U vrijeme trajanja najstrožeg karantina, gradske vlasti uvele su još jednu vrstu pomoći – gradom su patrolirala specijalna vozila hitne pomoći. Imali su megafone i kupili su ljude koji prijave da se osjećaju loše.
Takođe, preko Alipay aplikacije na telefonu je napravljen QR code koji pokazuje zelenu, žutu ili crvenu boju na osnovu informacija koje su građani ubacivali.
– Trebalo je ubaciti ime, prezime, broj pasoša, zdravstveno stanje i da li si se kretao u društvu zaraženih osoba i putovao negdje u toku epidemije. Podaci ne mogu da se lažiraju iz prostog razloga što je sve digitalizovano i na osnovu pasoša znaju kuda se krećeš. Zelena boja koda znači da možeš slobodno da se krećeš, žuta da moraš 7 dana da se samoizoluješ, a crvena znači 14 dana samoizolacije bez izlazaka bilo gdje. Sada je već druga polovina marta ali ti kodovi su i dalje na snazi, pokazuju se na ulazu u supermarkete ili šoping centre – priča Ana, koja kaže da je taj strogi karantin trajao oko dvije i po nedjelje.
Sredinom februara počeli da sklanjaju improvizovane zidove i da otvaraju ulice, ali sve je išlo postepeno.
– Prvo je za saobraćaj pušteno 5 najvažnijih gradskih linija autobusa, pa onda i metro, a na kraju šoping centri. U Kini je trenutno stanje stabilno, čak smo imali dan bez novih slučajeva u Hubeju. Ali ono sa čim se Kina sada bori su tzv uvozni slučajevi, odnosno Kinezi i stranci koji iz Evrope i drugih kontinenata dolaze nazad u Kinu, a imaju virus.
Ana Isailović iz Vendžoua u Kini, gradu koji je bio pod strogim karantinom i koji se polako oporavlja, ima poruku za sve u Srbiji.
– Pozivam ljude da najprije budu odgovorni i da se maksimalno pridržavaju pravila i da ne izlaze iz svojih domova bez prijeke potrebe. Takođe, svima koji su skloni panici želim da sačuvaju zdrav razum i da pronađu svoj mir, jer će im dodatni stres samo pogoršati imunitet, a snažan imunitet je jedino što nas može sačuvati ukoliko se, ne daj Bože, desi da se zarazimo. Čuvajte jedni druge, da bismo uskoro mogli ponovo slobodno da se krećemo i bez bojazni provodimo vrijeme jedni sa drugima kao sto smo navikli!
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu