Ako je za pravoslavce, hrišćane, posljednja nedjelja Časnog posta Velika ili Strasna sedmica, onda je za novinare protekla nedjelja bila strašna. Toliko obaveza, konferencija za javnost i političkih preokreta da poželite da ste hobotnica.
Samo što ovaj put na kraju nema spasenja, vaskrsenja, nego sve sluti na nastavak novinarskog postradanja. Sve ono što smo gledali u proteklim danima govori samo jedno – politička (ali ne samo politička) scena u Srpskoj, BiH i okruženju doživjela je tektonske promjene, a to znači da u nastavku možemo samo da očekujemo nove zemoljotrese.
Sedmicu smo počeli viješću o ubistvu monaha Stefana u manastiru Glogovac u Šipovu. Ako je cijeli region brujao o tom strašnom zločinu, onda zamislite šok mještana Šipova, naročiti sela u okolini manastira, u kojima se godinama nikad ništa ne dešava, a kamo li ubistvo i to božijeg čovjeka. Policija je reagovala brzo kao rijetko kada, uhapsivši osumnjičenog ubicu i njegovog pomagača, a ministar policije nije propustio priliku da se pojavi na mjestu hapšenja. Kada bi bilo više hapšenja, možda ministru kamera ne bi bila toliko egzotična, privlačna.
Kako god, policija je uradila svoje, vjerovatno će i pravosuđe, ali su zato socijalne službe debelo podbacile. Očekujemo odgovor na pitanje: koliko osuđivanih narkomana, potencijalnih ubica, mentalno nestabilnih osoba šeta Republikom Srpskom, a da se niko ne brine za njihove postupke i zdravlje?
P.S. Na Fejsbuk stranici manastira Glogovac pogledajte fotografije sahrane ubijenog monaha i pokušajte naći nekog ko nosi zaštitnu masku.
Utorak je donio vaskrsnuće, bolje rečeno – povampirenje. Poput ružnog sna, ukazala nam se Medlin Olbrajt i ostali samozvani „stručnjaci za Zapadni Balkan“, a ustvari lobisti za albanske i bošnjačke interese, koji su Džou Bajdenu preporučili da na Balkan ponovo pošalje nevidljive bombardere i „tomahavke“ iz baze Avijano, te napokon uništi „zle Srbe“. Dobro, malu su umotali takve planove u diplomatske riječi, u famoznu „strategiju za Balkan“, ali suviše su nam poznati da bi mogli da glume ono što nisu, da bi mogli da se prodaju pod nezavisne eksperte. Dovoljno je bilo pogledati novinarske orgazme u sarajevskim medijima, pa da vam bude jasno koliko su „nezavisni“.
Naravno, legitimno je pravo lobiste da radi za onog ko ga plaća, samo se onda postavlja pitanje šta u međuvremenu rade lobističke i konsultantske kuće i Predstavništvo RS u Vašingtonu, za koje svake godine dajemo milione maraka iz budžeta. Gdje su naša saslušanja, strategije, planovi za Balkan? Ili smo mi pare već potrošili proglašavajući Bajdena unaprijed „srbomrscem“, ulazeći u sukob sa najmoćnijim čovjekom na svijetu i prije nego što je izabran? Koliko li će nas tek miliona koštati da se to pokuša ispeglati?
Za političku vijest u srijedu pobrinuo se Petar Đokić. Nećete vjerovati, ali bilo je tako. Preživio je Perica priče o kupljenoj engleskoj diplomi, ljubavnicama u ministarstvu, namještenim tenderima u Elektroprivredi, preživio je i da mu razvale stranku, ali taj dan je jednostavno morao da kaže – dosta! Oteli su mu mjesto direktora Inspektorata, a u znak protesta on nije otišao na sjednicu Vlade. Čak je kasnije poslao ceduljicu svom ministru Milunoviću da i on demonstrativno napusti sjednicu. Pošto ga je tako ekstremno pokazivanje zuba Miloradu Dodiku nevjerovatno iscrpilo, očekuje se da u narenih pola godine miruje i nadoknađuje izgubljenu životnu, ali i političku energiju.
A onda je došao četvrtak. Taj dan je falilo još samo da Vlado Đajić pred novinare izvede 21 doktora da pričaju kako je UKC najbolji na svijetu. Ničeg drugog nije nedostajalo. Prvo je nemušti Čubrilović prekinuo sjednicu skupštinskog Kolegijuma jer su šefovi klubova poslali svoje zamjenike. Naravno da zamjenici mogu da predstavaju šefove i naravno da vlast još ima skupštinsku većinu, ali je taj incident ipak otkrio varnice u vladajućoj koaliciji, što je opozicija protumačila pogrešno. Kao i uvijek, jer je vlast već u petak riješila stvar.
Konačno je neko ušao u SDS. I to ne bilo ko, nego multimilioner, bivši bankar, bivši potredsjednik DNS, bivši v.d. zamenika predsjednika DNS i bivši „mangup“ Milan Radović. Sadašnje mu je samo to što je i dalje bogat i što i dalje želi da bude premijer Republike Srpske. Ipak, za početak mora da se zadovolji funkcijama Šarovićevog zamjenika i člana Predsjedništva stranke, koje je dobio na prečac. Ostala mu navika iz DNS, čim uđeš u stranku, odmah si u vrhu.
„Bićemo glasniji, konkretniji, bolji“, izjavio je Šarović dok ga je uvodio u SDS. Teško da će Radović biti glasniji od Miladina Stanića u Narodnoj skupštini, ali da budu konkretniji i bolji, nije nimalo teško. Gore od ovoga, naročito u Banjaluci, ne može biti.
Međutim, za politički događaj sedmice potrudila se ćerka prvog predsjenika RS Radovana Karadžića, Sonja Karadžić – Jovičević, zahtjevom da tabla sa imenom njenog oca bude uklonjena sa ulaza u Studentski centar u Palama. Rečeno – učinjeno. Po nalogi uprave doma, koju predvodi direktor iz SNSD, tabla je skinuta tajno, bez imalo pompe. Ostala je ružno, golo mjesto gdje se nalazila.
Ma koliko se Sonja trudila da pokaže da to nije nikakvo spasavanje Milorada Dodika, ma koliko njen potez (ne)imao nikakve veze sa Dodikom, jasno je da uklanjanje ploče odgovara najviše Dodik – Incko nema više razloga da mu uvodi sankcije, a Dodik je oprao ruke pred nacijom, umjesto da se ponižava skidajući tablu kraj koje je srbovao 2016.
Ko zna, možda se ponovo vraća u fazu u kojoj je za njega Radovan bio ratni zločinac, pljačkaš, loš književnik. Međutim, plaši nas nešto drugo. To je ista ona faza u kojoj je Dodik pred kamerama izjavio: „Ja znam savršeno dobro šta je bilo. Bio je genocid u Srebrenici. To je presudio sud u Hagu, to je nesporna pravna činjenica“. Karadžićevo ime je ponovo prodato za nečiji politički interes, da li ponovo isto čeka i Srebrenicu?
Za kraj dana Milan Tegetija je sišao sa afričkog slona i sazvao novinare, ali ne da podnese ostavku, nego da je najavi. Boji se za život, ne smije više u Sarajevo, osim na Fejs televiziju. Kaže da je politički nezavisan, a prvo je ostavku podnio Dodiku i Željki Cvijanović. Otkriva da godinama zna da ga prisluškuju obavještajci iz SDA, ali umjesto da dokaze da tužiocu (koga imenuje VSTS kojim on predsjedava), on istragu pravi kroz medije. I na cijelu priču dodaje omiljeni sastojak svakog iz Srpske kada upadne u probleme u Sarajevu – ja sam jadni mali Srbin koga zli muslimani žele da pojedu samo zato što sam Srbin, a to je sve protiv Republike Srpske. Ličnu, komandnu odgovornost za institucionalnu korupciju, nepovjerenje i afere u pravosuđu, Tegeltija je demantovao.
U petak, nakon sjednice Izvršnog komiteta, Dodik je ponovo bio u fazi „ne treba nam MMF“, kao da oni traže kredit od nas. Još veli da imamo prijatelje koji će nam pozajmiti 400 miliona KM. Imena nije otkrio, ali možda je baš ovo sudbonosna prilika da nam braća u Moskvi konačno pošalju „mali“ i „veliki“ ruski kredit.
Usput je predsjednik ponovio još jednu staru legendu koja kaže da svake godine pozivamo Valentina Incka da nam podnese izvještaj o radu, a on uporno odgovara „eno vam ga na sajtu OHR“.
Nema veze, bitno je da otvorimo novi front sa Inckom, sada kada više nema ploče Radovana Karadžiča.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu