(VIDEO, FOTO) Scenario dostojan najvećih drama: Biljana (35) RODILA SINA POD SVJETLOM TELEFONA jer u bolnici nije bilo struje, a doktorka postala heroj i njen prijatelj za cijeli život

Kada se pogleda sa ove distance, čini se da je Biljanin život od 10. avgusta do 11. septembra bio precizno izrežiran. Scenario dostojan najvećih drama, rasplet zamršen da vjerujete da samo duh iz mašine može da ga razmrsi, a onda priželjkivani obrt i katarza. Na konkretnom primjeru abrupcija placente, iznenadni, prevremeni porođaj, hitna pomoć koja vozi u Smederevo jer za Beograd nema vremena i carski rez koji se obavlja pod lampama mobilnih telefona jer u bolnici nema struje. Heroj priče – doktorka Mila Marin, koja je izvela gotovo nemoguće i uspjela da spasi i majku i bebu.

Molila sam doktorku da ne umremo

Da je sudbina umiješala prste, dokaz je još jedan nevjerovatan splet okolnosti. No, do njega ćemo doći hronološki. Mlada 35-godišnja mama osmogodišnje Lene i tromjesečnog Luke prisjetila se ljetnjeg nedjeljnog jutra kada je bol iznenadni bol u stomaku povezala sa stomačnim virusom, a ne sa porođajem, koji u tom momentu nije smio da krene, piše Blic.

– Sjećam se da je u jednom trenutku došla hitna pomoć. Krenuli smo u Smederevo, jer nije bilo vremena za Pančevo i Beograd. Ja u tom trenutku imam samo strah za bebu i izgovaram doktorki u sanitetu da ih molim da ni beba, ni ja ne umremo. I to je posljednje što pamtim – započinje priču Biljana, koja je po struci diplomirani andragog i radi u jednoj telekomunikacionoj kompaniji.

Bolnica u Smederevu tog dana nije imala struje, a dežurna je jedna mlada doktorka – bez velikog iskustva, ali sa velikim srcem i velikom hrabrošću i pribranošću.

– Sjećam se i dosta žena oko mene. Sjećam se da, pošto nema struje, preko CTG-a pokušavaju da čuju otkucaje srca bebe. Tada izgovaraju da tonus opada. Pamtim da doktorka izgovara da sam otvorena već šest ili sedam prstiju i da mi puca vodenjak. Doktorka viče koleginicama: “Hitno sala”. To je posljednje čega se sjećam do odlaska na intenzivnu njegu.

Luka nije disao

Biljani su poslije ispričali da je u sali i reflektor otkazao, te da su svi prisutni upalili blic na telefonima. Porođaj je trajao 11 minuta, a kada su ga izvadili Luku – on nije ni zaplakao, ni je disao.

– Da sve bude još komplikovanije, pedijatar je nekih 150 metara od mene, a babica koja ga nosi, znajući koliko je sve to važno, trči preko kablova da bi ga dovela do pedijatra i da bi pokušali da ga reanimiraju i da ga ožive. Ono što se meni dogodilo je najteži oblik porođaja koji jedan ginekolog može da doživi u karijeri. Ginekolozi koji su na specijalizaciji čekaj da se ovakav slučaj dogodi da bi mogli da upotpune svoju specijalizaciju – priča Biljana.

Inače, u komplikovanim situacijama kao što je abrupcija placente, odnosno odvajanje posteljice, kada dolazi do velikog krvarenja, obično se spasavaju samo majke. Doktorka Mila Marin uspjela je da spasi oboje. Biljana je ovim putem poželjela da joj kaže koliko je zahvalna na svemu.

– Ona je, prije svega, jedan sjajan ljekar, veliki profesionalac i moj prijatelj za cijeli život. Isto smo godište, vrlo je mlada. Od tog dana je zovem “moja posebna vila Mila” i mislim da će Luka slušati svoju prvu bajku baš o njoj. U tom trenutku preuzela je veliku odgovornost, bila je sama, dežurni ljekar, a u danima koji su uslijedili bila mi je i velika podrška, ali i neko ko je imao toliko empatije da je sjedi sa mnom i plače jer je razumjela kroz šta prolazim – prisjeća se.

Doktorka je bila prva osoba koju je Biljana vidjela nakon buđenja. Ona je napravila i prvu fotografiju Luke, koji je 2 sata nakon porođaja prevezen na Institut za neonatologiju.

– U danima koji su uslijedili najteže mi je pala odvojenost od bebe. Bila sam okružena majkama koje su radosne i danima sam postavlja sebi pitanje – zašto baš meni ovo da se desi – jer znam koliko sam se pazila i čuvala – priča.

Luka se rodio u bolnici Sveti Luka

Sada dolazimo do upletenosti sudbine u život Biljane, Gorana i njihovog sina, kom su namijenili ime Luka čim su saznali da očekuju dječaka.

– Bolnica u Smederevu u kojoj se naš sin rodio zove se Sveti Luka. Sada, kada je prošlo tri mjeseca i kada se stvari polako vraćaju na staro, mislim da je, ipak, svaka kockica bila na svom mjestu, ma koliko da je bil teško – priznaje.

Biljana je izašla iz bolnice poslije 10 dana, dok je Luka na Institutu vodio svoju drugu bitku. Imao je problem sa plućima i dobio je sepsu, ali je sve to, srećom, junački pobijedio.

– Da nije bilo Gorana u tim danima, ja ne znam kako bih preživjela. On je meni veliki oslonac za dosta stvari u životu, a sigurno mu je bilo teško, samo što je on podnio to kao svaki jak i stabilan muškarac i po ko zna koji put pokazao zašto je baš on moj izbor i zašto sam ja njegov – ponosno ističe sagovornica.

Izlazak iz bolnice, trenutak sloma, pa srećan kraj

Trenutak kada sam je izašla iz bolnice, priznaje, bio joj je najteži.

– Nije mi ništa drugo bilo toliko teško kao činjenica da moram praznih ruku kući. To me je užasno slomilo i tad sam najviše plakala. Od samog početka sam zamišljala kako ulazim u stan, držim svoju bebu i kako smo svi tu zajedno i porodično na okupu – sjeća se.

ipak, vjerovala je da će sve na kraju da se završi onako kako su priželjkivali i kako su se molili. Ideja nje, Gorana, Lene i Luke na okupu održavala ju je u vjeri u neizvesnim danima. Ipak, tačno 31 dan nakon boravka na institutu, 11. septembra, maleni Luka dolazi kući.

– Sjećam se da sam u kolima bila nasmijana. Sjećam se trenutka kad smo izašli na vrata instituta da sam tražila da se fotografišemo jer sam pomislila da se završio onaj ružan san svih prethodnih dana i da sam se konačno probudila. Sada uživam u svakom danu i u Luki i u Leni – punog srca ističe na kraju.