Tihomir Stanić najbolnije trenutke u životu podijelio je sa javnošću. Smrt starijeg brata došla je iznenada, a onda je preminuo i njegov najmlađi brat.
– U šest mjeseci mi se desilo da mi je nastariji brat poginuo, pao je sa krova, pomagao je nekom čovjeku i poslije šest mjeseci mi je najmlađi brat umro od karcinoma – rekao je glumac i dodao:
– Ali taj trenutak kad je on umirao, tamo u bolnici je bio naš srednji brat, a ja sam se u tom trenutku zatekao kod kuće. Ja sam u tom trenutku osjećao kao da mi se potpuno raspada tijelo i povraćao sam i kao se držao za mene, kao da se fizički držao za mene. Mislim da sam osjetio kako se odvaja tijelo od života, kao da se meni to dešavao u tom času, to je taj trenutak kad je Bogdan preminuo i onda se sve smiri. Zove me naš srednji brat i kaže gotovo je. Otišao je – rekao je Tihomir Stanić za Pelivanpodkast.
On je otkrio i čime bi se bavio da nije glumac.
– Bio sam dobar iz matematike i fizike, ali nekako, oduvijek se znalo da ću biti glumac. Od treće godine života se to u porodici znalo. I tad sam i nastupio sa tri godine. Recitovao sam “Herojevu majku” Branka Ćopića, a prijemni sam isto polagao sa pjesmom “Mala moja iz Bosanske Krupe” Branka Ćopića. Jednostavno, mislim da je to sudbinski bilo predodređeno i da sam tako sudbinski stigao na prijemni kod Dejana Mijača, jer on je jedini profesor koji bi mene primio. Tada se nisam nešto ni spremao za prijemni, nisam znao uopšte da kažem slovo R, ali me je on primio. Kada sam ga mnogo godina kasnije pitao da li se sjeća zašto me je primio, rekao mi je da sam imao “nešto”. Ja sam ga pitao šta je to – veliku tremu i šprahfeler? On se nasmijao i rekao mi je da je vidio da sam imao veliku želju. On je to prepoznao. Znači to se jednostavno moralo desiti. A onda sam se ja u nekim periodima stidio što sam glumac, ali onda sam shvatio da je to veličanstvena profesija i da to ponavljam od kada sam pročitao jedan intervju Roberta Čulija, koji kaže da je glumac na italijanskom i engleskom, aktor, onaj koji djeluje. Tada sam shvatio koliko je od preistorije bitno da postoje ljudi koji djeluju, da li kroz neki dramski tekst, značajno veliki, nekog velikog autora, a i Šekspir i Molijer su bili glumci. Isto tako je u pozorištu. Glumac najbolje može i da provjeri iz dana u dan svoje dejstvo na publiku. Onda sam se ipak pomirio sa činjenicom da ću ostati samo glumac koji ponekad producira, ponekad režira, ponekad organizuje, ponekad vodi neko pozorište, ali ipak ponosan na činjenicu da sam glumac – rekao je on, prenosi Blic.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.