Ivana ističe da je na svog nasljednika i te kako ponosna, a naročito joj znači podrška koju joj pruža u svemu što radi.
– To mi je iskreno da vam kažem, kao sebičnoj majci, najglavnije. Kroz njega, ja vidim čitavu omladinu. Ja sam se i prije njegovog rođenja bavila omladinom, “Kosovksim božurima” i željela da preko njih zarazim drugu omladinu. Mislim da je to glavni zadatak svih nas, da malo više polažemo dostojanstva u našim obraćanjima, jer nas slušaju djeca i postaju sve gora i gora, a treba da se uče onim moralnim kodeksima jednog đenerala Mitra Martinovića – rekla je Ivana i dodala:
– Izrazito sam ponosna mama. On je uputio svečani govor pred jednim svečanim skupom, pred jednom princezom, iznenadio me svojim riječima, stavom. Upisao je diplomatiju i filozofiju, dva fakulteta, tako da kreće stopama svoga predjeda.
Na pitanje koje principe svojih roditelja, ali i pradjeda se trudi da se pridržava u privatnom životu, Ivana je za Blic rekla:
– Lako je voditi se principima, ali je teško biti takav. Niko od nas nije savršen i svaki taj njegov esej koji je govorio o odvažnosti, o časti, o strpljenju, dostojanstvu, direktno me je nišanio, u sve moje slabosti, ali poslije toga ti dobijaš snagu da budeš što otmeniji, što dostojanstveniji, ali svi smo mi od krvi i mesa, niko nije idealan.
Glumica je uspjela da pobijedi opaku bolest, a s obzirom na to da je oktobar mjesec borbe protiv kancera dojke, dotakla se i te teme i važnosti da se govori o ovome, kako bi se podigla svijest javnosti.
– Iskreno da vam kažem ja se trudim da to zaboravim. Prošla sam mnogo toga, prošla sam kroz tu bolest četiri puta, mislim da svi jedni drugima služimo kao uzor, mnogi ljudi to znaju, ja ne volim o tome da pričam, da prizivam. Mitar kaže: “U tajanstvenosti ima nečega božanstvenog”, ovo nije priča za javnost.
Otac, majka i ja smo doživjeli velike nepravde od kolega
Ivana vrijedno radi, ne staje, a kako je otkrila, radi monografiju posvećenu majci Jeleni Žigon.
– Radim knjigu o mojoj majci, monografiju o velikoj, filmskoj i svjetskoj glumici koja je snimala filmove i u Australiji, Italiji, Njemačkoj, koja nije znala da se lakta poput nekih drugih glumaca, ali mi smo posebna porodica u svemu u oblasti glume, sasvim se razlikujemo po moralnom, pozorišnom, teatarskom kodeksu. Ja sam rođena u pozorištu, doživjela sam velike nepravde, moj otac, moja majka i ja smo doživjeli velike nepravde od svojih kolega. Putujem sa predstavom mog oca i mene “Idot” Dostojevskog, koja je u Rusiji i Belorusiji dobila sve moguće nagrade. Ovu predstavu sam radila sa montažerom dvije godine, ovo je možda nešto što je moglo i za mjesec dana da se uradi, međutim rezultat je takav, da su na bjeloruskoj televiziji riješili da je to tako na visokom nivou da žele da to pokažu i u bioskopu. Prvi put sa naših prostora, jedan pozorišni umjetnik da njegova predstava bude ekranizovana ne samo na televiziji, već i u bioskopu kao premijera. Stevo Žigon je dao bazu te predstave, a potom i ja. Ne vjerujem da će se o tome puno pisati, ne vjerujem da će mi dati priznanje za to u oblasti moje branše, oni nisu otpoštovali ni mog oca, ni on nije imao nagrade, ni moju majku nisu otpoštovali, vrlo rijetki glumci su došli njima i na sahranu, a to ostaje mojoj branši za pitanje, zašto su takvi.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.