Njena herojska borba za živote malenog Viktora i Vasilija predstavlja istinsko svjedočanstvo o tome da čuda postoje i da majčinsko srce nikada ne odustaje, čak ni kada ljekari izgovore najteže i najsurovije dijagnoze.
Sve je počelo usred noći, 3. decembra 2023. godine, kada je Marina, iako svjesna da ima još mnogo vremena do termina, osjetila porođajne bolove.
– Dobila sam bolove i odmah sam znala da su to bolovi za porođaj, ali sam nekako potajno mislila da će doktori možda pokušati da spreče pošto sam znala da imamo još vremena, da je rano – prisjeća se Marina najdramatičnije noći u svom životu.
“Gotovo je, porađam se”
Blizanci su odlučili da na svijet dođu 12 nedjelja ranije, a ono što je uslijedilo ličilo je na scenario najnapetije drame. Marinu i njenu majku je usred noći povezao komšija taksista, ali bebe nisu mogle da čekaju.
– Mi smo krenuli 25 minuta do dva, čini mi se, a već negdje oko dva sata sam ja rekla njima: “Gotovo je, porađam se” – prepričava Marina trenutke čiste panike.
Viktor se rodio na samom putu do novosadske Betanije, negdje između Petrovca i Rumenke. U nevjerovatnom haosu, niko nije mogao da se seti broja bolnice, pa je taksista zvao policiju kako bi ih patrola sačekala.
– To je bila frka, trka, mama me pita za mobilni, ja nemam telefon pošto sam legla na jaknu da ne bih slučajno isprljala sjedište, eto o čemu sam ja razmišljala… Bilo je onako filmski, svi smo bili pogubljeni – svjedoči ova hrabra žena.
Odmah po dolasku u bolnicu, Vasilije je rođen hitnim carskim rezom, a Marina se probudila tek 12 sati kasnije, preplavljena strahom. Njene prve riječi bile su pitanje od kojeg se ledi krv u žilama: “Da li su uopšte živi?”.
Bili su veličine dva dlana
Agonija se nastavila kada su, samo 24 sata kasnije, majušni blizanci hitno prebačeni u Dječiju bolnicu, dok je Marina morala da ostane u Betaniji. Odlazak kući bez djece bio joj je, kako kaže, pretežak. Sa sobom je ponijela samo pletene hobotnice i narukvice, predmete koji se stavljaju u inkubator kod prevremeno rođenih beba. Zbog ogromnog šoka, Marina je izgubila mlijeko, a svoju decu je prvi put vidjela tek nakon nekoliko dana.
– Ušla sam na intenzivnu i kad sam ih vidjela, bila sam u šoku. Oni su bili toliki da stanu na moja dva dlana, bilo je baš potresno vidjeti ih takve – kroz suze se prisjeća majka.
Uslijedila je lavovska borba duga 70 dana, koliko su dječaci proveli na intenzivnoj njezi novosadske Dječije bolnice. Vasilije je imao teške probleme sa kiseonikom i prekidima disanja, dok je Viktor imao proširene komore u mozgu i ozbiljan refluks.
Marina je živjela na telefonu, svakodnevno zovući bolnicu, strijepeći od svake riječi ljekara. Prvi put je mogla da ih uzme u naručje tek nakon mjesec i po dana, kada su dostigli težinu od kilogram i po, tokom takozvanog kontakta “koža na kožu”.
Kada su konačno stigli u svoj dom, uslijedili su novi izazovi i prilagođavanje.
– Vasilije je bočicu pio skoro sat vremena. Zamislite vi sebe tako kad se probudite u jedan, dva noću, spava vam se, ali morate da gledate u dijete da li počinje da mijenja boju, da li sivi. Ako sivi, odmah vadite bočicu napolje – opisuje Marina teške noći koje su ostale iza nje.
“Najgora stvar koja može da bude…”
Dok se činilo da Vasilije, uprkos svemu, napreduje i razvija se kao zdrava beba, Marina je počela da primjećuje da sa Viktorom nešto nije u redu. Delovao je “mlitavo”, nije imao balans, nije mogao da drži glavu, a ubrzo je za bratom kasnio čitava četiri mjeseca. Dok je Vasilije sa devet mjeseci već uveliko sjedio i spremao se da puzi, Viktor nije mogao ništa od toga.
Zahvaljujući posvećenosti doktorke Vesne Pavlović, koja je Marinu saslušala i odmah shvatila ozbiljnost situacije, Viktor je poslat na magnetnu rezonancu.
Prije toga, doktorka joj je saopštila surovu sumnju: “Marina, najgora stvar koja može da bude je cerebralna paraliza”. Snimak glave prije prvog rođendana potvrdio je oštećenje mozga i dijagnozu koje se svaka majka najviše plaši.
– Preplakala sam jedan čitav dan i onda sam rekla: Nema više plakanja. Sada traži, gledaj klinike ovdje, privatno, negdje dalje, bilo šta gledaj da pokušaš dijete da spasiš – odlučno je tada presjekla Marina, koja kao samohrana majka i podstanar brine o još dvoje starije djece.
Uz pomoć prijatelja, fondacije “Budi human”, dobrih ljudi širom zemlje, firme u kojoj radi i opštine, Marina je nevjerovatnom brzinom sakupila novac za liječenje u Turskoj. Tamo je potvrđena obostrana cerebralna paraliza i oštećenja na mozgu sa jako puno mrtvih ćelija.
Ipak, za Marinu je odustajanje bilo zabranjena riječ.
Viktor je opravdao svoje ime
U Turskoj se dogodilo pravo čudo. Dobivši specijalne cipele sa ortozama, Viktor je pokazao nevjerovatan kapacitet. Od sekunde ili dvije stajanja, brzo je napredovao na deset sekundi. Po povratku kući, nakon mukotrpnih svakodnevnih vježbi, dječak je već poslije dan-dva uspeo samostalno da stoji minut. A onda je uslijedila kruna ove nadljudske borbe.
– Vasilije je prohodao u junu mjesecu, a Viktor, kako mu samo ime kaže, prohodao je u istom mjesecu kao Vasilije! Baš nam je onako bila turbo godina, ali je bila prelijepa. To je bila pobjeda! – sa ponosom ističe ova majka heroj.
Danas, ljekari u Dečijoj bolnici Viktora posmatraju kao pravo medicinsko čudo.
Iako se bori sa senzornim problemima, zbog kojih odbija određenu hranu, on danas hoda, priča čak i više od svog brata blizanca, i nevjerovatno brzo slaže slagalice. Marina sa osmijehom i nevjerovatnim optimizmom prihvata sve što joj život servira.
Veliku podršku u svemu pruža joj najstarija, petnaestogodišnja kćerka Maša, maturantkinja koja bezrezervno čuva braću, dok Marina ponekad osjeća žal što je njen četvorogodišnji sin Aleksa u najtežim trenucima morao da bude malo po strani, jer nije mogla “da se podijeli na tri dijela”.
– Nekad mi je Alekse bilo jako žao jer samim tim što stalno mora da se ide po bolnicama, on je ostajao bez mame, ali moj fokus je bio samo da blizanci budu živi i dobro. Sad je sve mnogo lakše, oni su veći, provode vrijeme zajedno – dodaje Marina.
Zanimljivo je da je Viktor rođen sa hemangiomom u obliku srca, što je Marina od samog početka shvatila kao božiji znak da njeno dijete ima posebnog anđela čuvara.
Na kraju svoje ispovijesti, Marina naglašava da za roditelja predaja nije opcija jer su oni jedini oslonac svojoj djeci u najtežim trenucima, prenosi Blic.
– Koliko god da djeluje crno, nije crno! Nema predaje, nema plakanja. Samo vjerujte u Boga i vjerujte u vaše dijete. Čist primjer toga je moj Viktor, dijete za koje su rekli da ne znaju kako će da završi, a to je dijete koje sada hoda i priča. Sav vaš fokus treba da bude na djetetu. Govorite sebi: Ja to mogu, ja to moram. Ako padnete vi, gotovo je. Predaje nema, samo naprijed – rekla je.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.