Tamo daleko, gde se ljeti može doći makadamom, a zimi nikako, u zavijanim selima, slavili su od svih zaboravljeni starci i starice. Njima ne treba mnogo: sretni su što imaju krov nad glavom, vreću brašna u špajzu i negdje u dalekom svijetu djecu, koja su morala otići da bi živjela životom dostojnim čovjeka.
Tamo daleko, na granici najsiromašnije Eparhije Srpske pravoslavne crkve i bogate i prosvjećene Evropske unije, daleko od parade i TV kamera, oni su u svojim molitvama spominjali Republiku Srpsku. Mada se, kažu, Republika Srpska njih rijetko sjeti.
Tamo daleko, gdje u portama opustjelih hramova ne gase svjetlo, kad se vjernici okupe da zapale svijeće ubijenoj deci, jer su im vjernici dragocijeni, koliko i uspomena na ubijene, slavilo se tiho uz zapaljene badnjake.
Tamo daleko, u nekad bogatom rudarskom gradiću zaraslom u bijedu i korov, slavili su nadu da će, čim praznici prođu, stići milioni koji će vaskrsnuti napušteni rudnik. Mada su svjesni da je ta nada varljiva…
Tamo daleko, gdje nema udobnih radnih mjesta preko veze, praznovalo se i slavilo skromno i dostojanstveno, o svom trošku i bez pompeznih parola.
Tamo daleko, gdje nikad nisu čuli za „obojene revolucije“, mnogi su se, pošteno i bez zadnjih namjera pitali: Volim li ja ovu zemlju? I voli li ona mene?
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu