Došli su isti dan kada su stigli u Njemačku. Strašno je bilo, to je možda najrealnija riječ. Plašili su se da me vide jer to je najteže. Tada vas stigne bol koja je neizlječiva i koja nikada proći neće. Teško mi je. Goca me svaki dan zove, ali mi je najteže kada me ona pozove. To je tek tuga i bol. Prvi sam je nazvao kada se to desilo jer sam prvi došao svijesti. Pozvao sam je da joj javim, nisam smio da kažem šta se desilo. Ona je po mom glasu naslutila. Poznaje me trideset godina i čim me je čula, upitala je: “Što pričaš tako? Šta je sa tobom?” Pošto nisam mogao da progovorim, rekla je: “Daj mi Šabana”, kažem joj: “Nije tu”, a ona meni: “Kako nije tu? Uvijek je sa tobom, daj mi, molim te”. Onda me je natjerala da upalim kameru, kada me je vidjela na aparatima, počela je da plače, vrišti i kuka. To je trajalo vječno. Tada me je pitala gdje sam, a pošto nisam znao, pitao sam ljude okolo. Onda je ona preko drugih ljudi došla do bolnica gdje je Šaban odvezen i saznala tužnu vijest – priča Slobodan.
Na pitanje kako je podnio susret sa Šabanovom djecom odgovara: “Pošto ne mogu u krevetu da se okrenem, vidio sam da mi Mihajlo prilazi i još neki ljudi sa njim.”
– Tresao se od bola i plakao. On je bio hrabar, vidim mu oči pune suza, srce mu drhti, htio je da urliče od bola. Morao je da se suzdrži jer su mu doktori rekli da bude miran, da ne bi meni bilo loše. Držao me je za ruku i samo me milovao i rekao: “Molim te, smiri se, samo nemoj da plačeš”. Tada još nisam bio svjestan šta se sve desilo, ali sam pretpostavio da nije živ. Posljednjih 20 godina više smo vremena provodili zajedno nego sa porodicama. Svaki njegov pokret sam znao. Možete da zamislite koliko mi je teško palo što nisam mnogo da mu pomognem. Nisam bio pri svijesti – rekao je Slobodan za Blic.
Telo Šabana Šaulića juče je vladinim avionom dopremljeno u Srbiju i prebačeno u kapelu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu