Kako nije u interesu promocije političkih stavova o „obnovi državnosti“ i „kontinuitetu“ Bosne i Hercegovine, ne postavljaju se pitanja stvarnog uticaja „narodnih predstavnika“ vijećnika ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, na odluke ovih tijela, odnosno ko je i na koji način provjeravao „narodnu volju“.
Odluke o položaju Bosne i Hercegovine unutar jugoslovenske federacije pripremilo je rukovodstvo Komunističke partije Jugoslavije, a Bosna i Hercegovina je prvobitno predstavljala protivriječnost uspostavljanju zamišljenog principa ravnopravnosti naroda kroz status federalnih jedinica kao striktno nacionalnih kategorija.
Budući da ne postoji bosanskohercegovačka nacija, istaknuti članovi CK KPJ Moša Pijade, Milovan Đilas i Sreten Žujović, protivili su se federalnom statusu Bosne i Hercegovine, pa se baratalo sa različitim oblicima autonomije – unutar federalne Srbije ili vezane za savezne institucije.
Tokom „novembarskih rasprava“ o definisanju nove Jugoslavije, vođstvo Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercgovinu istupalo je kao odlučni zagovornik njenog federalnog statusa. Vjerovatno ključni momenat da njihov stav dobije odlučujuću podršku bilo je „pridobijanje“ Edvarda Kardelja. Kardelj je o tome razgovarao s Josipom Brozom, koji se takođe složio, nakon čega je pitanje Bosne i Hercegovine riješeno onako kako je inaugurisalo Drugo zasjedanje AVNOJ-a.
Federalna, „zbratimljena“, Bosna i Hercegovina nije nastala voljom njenih naroda; njen položaj u Jugoslaviji odredile su odluke najuticajnijih jugoslovenskih komunista.
Zadatak sadašnjih i budućih istoričara je da dodatno istraže i definišu razloge Kadreljevog i Titovog zalaganja za ravnopravan položaj Bosne i Hercegovine u federativnoj Jugoslaviji. Takođe, s obzirom da je Pokrajinski komitet KPJ za Bosnu i Hercegovinu sve do polovine septembra 1943. godine istupao sa zahtjevima za autonomiju, značajno je utvrditi da li je i zašto bosanskohercegovačko partijsko vođstvo, predvođeno Rodoljubom Čolakovićem i Avdom Humom, zaista bilo vatreni zagovornik ovakvog rješenja za Bosnu i Hercegovinu, ili samo glasnogovornik Titove i Kardeljeve politike.
Konstituisanje federalne Bosne i Hercegovine i nivo suvereniteta koji je iz toga proizilazio nisu predstavljali „obnovu državnosti“ zasnovanu na iz kolektivnog sjećanja davno isčezlim srednjovjekovnim tradicijama, kako se u pojedinim naučno-političkim krugovima često tumači. I pored mogućnosti postojanja drugačijih motiva, bio je to pokušaj da se kroz republiku ravnopravnih naroda prevlada teško nasljeđe prošlosti i prekorače granice u opštem civilizacijskom razvoju južnoslovenskih naroda, ovaj put u socijalističkom državno-pravnom okviru.
Važno je reći da u diskusijama vijećnika i dokumentima ZAVNOBiH-a, jugoslovenski državni okvir predstavlja osnovnu premisu pri formiranju federalne Bosne i Hercegovine. Stoga je odstupanje od njega suštinski značilo i odstupanje od ZAVNOBiH-ovske Bosne i Hercegovine.
Draženko Đurović, istoričar
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu