Kolumne

Umjetnost preživljavanja

Za samo tri mjeseca, broj građana prijavljenih na Biro rada u Banjaluci porastao je za čak 1.100. Tri mjeseca epidemije i brojnih zabrana zbog virusa korona bili su dovoljni da prešišamo prošlogodišnji prosjek od 8.150 nezaposlenih u gradu.

Umjetnost preživljavanja
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

Zvanična evidencija skočila je sada na cifru od 8.700 građana koji traže posao, a među njima ima i ljudi starijih od 60 godina, ljudi koji u turbulentnom balkanskom vremenu nikako da uspiju nakupiti dovoljno godina radnog staža.

Statistika je neumoljiva; dok na jednom mjestu posmatramo svoj pad, pad privrede, pad standarda, pravi život još je gori. Jer sva ta silna statistika ne može da dočara kako ovaj silni narod preživljava i od čega.

Jednog dana muči vas mizerna plata i to što radite posao za troje ljudi, a već sutradan za glavu se hvatate zbog otkaza.

Sindikalci upozoravaju da je, zbog aktuelne krize, bez posla ostalo najviše radnika u trgovini i ugostiteljstvu, sektorima na kojima počiva privreda Banjaluke zadnjih godina.  Prvi su na spisku bili radnici prijavljeni na određeno vrijeme, jer prema njima firme nemaju nikakvu obavezu – jednostavno im ne produže ugovor.

I ova situacija, u kojoj smo se iznenada našli, samo je još jednom potvrdila zašto naši poslodavci izbjegavaju da zaposle ljude za stalno. Nije mnogo lakše ni onima koji su proglašeni tehnološkim viškom,; imaju mjesec, dva da dođu sebi, razvuku nekako kućni budžet i otpremninu, pa u nemoguću misiju potrage za novim poslom.

U sumornu statistiku ne ubrajaju se, međutim, radnici na crno. Koliko je samo njih pogođeno krizom, možemo tek nagađati. Deblji kraj tokom epidemije izvukli su i brojni sezonci, sva ona omladina koja je računala kako će nekoliko ljetnih mjeseci raditi na primorju, a na kraju su opet ostali na grbači roditeljima.

Stvarnost nam je crna odavno, ali još je gore što nam je takva i budućnost. Sve je izvjesniji i novi talas otpuštanja u Srpskoj, a za one koji posao ipak zadrže, veliko je pitanje za koje pare će raditi ubuduće. O povišici ne smiješ ni razmišljati; reći će ti da si nezahvalan, budi zadovoljan što nisi na ulici kao tvoj kolega. Prijetnja “ako ti nećeš raditi, ima ko hoće” ponovo je doživjela svoj vrhunac.

I ono malo optimizma što je bilo među ljudima potpuno je nestalo. Sada će nam, kažu, biti uspjeh ako se za godinu i po vratimo na ekonomski nivo iz 2019. godine. A, ne sjećam se ni da smo prošle godine nešto skakali od sreće. Vi?