Iako su i trudnoća i sam porođaj protekli sasvim uredno, svi pregledi obavljeni redovno, a dječak dobio ocjenu devet, ljekari su roditeljima nakon porođaja saopštili da beba ima Daunov sindrom i srčanu manu, koja zahtjeva operaciju do četvrte godine života.
Nakon prvobitnog šoka, uslijedilo je i jedno pitanje od strane medicinske sestre koje Marina nikada neće zaboraviti i glasilo je – a, vi dijete niste ostavili u domu?
– Naravno da sam bila u šoku. Nisam bila pripremljena na to, pritom mi je bila prva trudnoća. Sjećam se da sam pitala supruga Zlatka šta ćemo da radimo. Bez ikakve dileme je rekao: “To je naše dijete, ne bih ga dao ni za šta na svijetu”. S obzirom da smo tada već imali Nica, Zlatkovog sina iz prethodne veze, tretirali smo ih na potpuno isti način, bez obzira što je jedno dijete od njih dijete sa smetnjama. Njeno pitanje vjerovatno nikada neću zaboraviti. Ne znam šta mi je bilo šokantnije, što mi medicinska sestra postavlja takvo pitanje ili što ga sa takvom lakoćom izgovara – započinje Marina svoju priču za RINU.
Tada se u njoj probudila lavovska snaga koju samo majke mogu da razumiju, i odlučili su da će učiniti sve da njihovo dijete koliko god je u njihovoj moći ima normalno djetinjstvo i život. Ne spori da je bilo baš teških momenata, koje su ona i Zlatko uspješno prevazišli.
– Počeli smo da radimo vježbe sa fizioterapeutima od njegovog 2. mjeseca, što u specijalnoj bolnici, što privatno. U početku nije mogao samostalno ni da drži glavu. Sjećam se dana kada je prvi put uspio sam da podigne glavu iz poluležećeg položaja. Toliko smo bili srećni. Trebalo je dosta ponavljanja i upornosti. Prohodao je sa 2,5 godine i već tada je bio mnogo stabilniji nego vršnjaci “njegove populacije”, kako to ljekari umiju da kažu. Kada smo se preselili u Njemačku, ovdašnji doktori su zaista bili oduševljeni njegovim opštim stanjem jer se razlikovao od svojih vršnjaka. Onda je uslijedila operacija srca na otvorenom grudnom košu, pa oporavak… sve je to trebalo izdržati i nastaviti normalan život. Dugo nije umio da se penje i silazi stepenicama, pa smo ga nosili svakodnevno do stana. Sve dok jednog dana nije pokazao da hoće sam da proba, kaže Marina.
Nema apsolutno nikakve razlike između njih troje
Nekoliko godina poslije Luke, Tahirovići su dobili i kćerkicu Milu. Iako je razlika između njih 6 godina, danas je upravo ona ta koja ga “gura” naprijed.
Pomaže mu pri izgovoru, objašnjava kako i šta treba da se nacrta, pomaže mu na primjer oko zatvaranja rajsferšlusa ili zakopčavanja dugmadi… jednostavno tu je za njega.
Ne zato što su to roditelji tražili od nje, već je prosto sama rano shvatila da treba da bude uz brata, da mu je potrebna pomoć, da mu se nađe kad god nešto ne može odmah da savlada.
– Nema apsolutno nikakve razlike između njih troje. Gdje god idemo, Luka je sa nama. Bilo to putovanje, odlazak na bazen, ručak u restoranu, bioskop, Luka je uvijek tu. Zato i smatramo da nije tipični Daunić, kako ih zovu od milja u vrtiću. Rezultat takvog tretmana je da Luka obavezno pozdravlja komšiluk, maše vozačima u gradskom prevozu, ponaša se na javnim mjestima kao potpuno zdrava osoba, bila to prodavnica, gdje sam ubacuje proizvode koje koristimo u kolica ili restoran, gdje potpuno samostalno jede. Može samostalno da obavlja ličnu higijenu, sam se oblači, važno mu je recimo da uveče ima spremne stvari koje će sutra obući, kaže ova hrabra majka.
Luka je dijete koje odmalena obožava muziku. Crvena jabuka i Dino Merlin su mu omiljeni, po cijeli dan sluša njihove pjesme. Voli da crta, bojanke su mu veoma važna aktivnost u toku dana. Ima čak i svoje figurice koje crta, potpuno autentične čikice. Obožava da vozi bicikl, voli bazen i more i dječje parkove. Veliki je gurman. Kako bi maksimalno bili uz djecu, posebno uz Luku, Tahirovići se bave poslom od kuće – pripremom i snimanjem video recepata i imaju svoj Jutjub kanal.
– Vrlo često mi on pomaže kada pravim kolače, voli tijesto i kalupe za keks. Uključen je, takođe, i u kućne poslove. Posebno voli moje kolače jer ih zbog posla kojim se bavimo svakodnevno pravim. Uglavnom voli kad se nešto dešava i kada se krećemo. Ne voli ljekare, ali kako odrasta, shvata da doktori postoje da bi nam pomogli. Trenutno se nalazi u fazi ranog puberteta, pa umije da bude promjenljivog raspoloženja, ali je uglavnom nasmijan i dobro raspoložen, dodaje Marina.
Za sve roditelje koji se suočavaju sa sličnom ili istom situacijom ova majka ima samo jednu poruku, piše Rina.
– Teško je, ne mogu kao majka da kažem da nije. Koliko god mi tretirali svu našu djecu na isti način, ipak kod Luke ima mnogo više rada i treba više energije. Ali, možda jedini ispravan savjet je ne odustajati i nanovo pokušavati, ma koliko teško bilo. Da li je u pitanju odvikavanje od pelena koje je kod nas potrajalo, da li prohodavanje, da li govor… Ako je danas loš dan, sutra će biti bolji. Od sjedenja i plakanja zaista nema ništa – zaključuje Marina.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu