Iako je decenijama zasmijavao milione gledalaca, pred kraj života često se žalio na samoću, napušten od kolega, gledajući kako mu prijatelji umiru jedan po jedan, zbog čega je njegov čuveni osmijeh počeo da blijedi.
Čkalja je tada živio od penzije koja je iznosila svega 2.300 dinara (oko 50KM). Govorio je tada kako sa tim iznosom ne može da pomogne porodici, jer mu, nakon što plati sve dažbine državi, ne ostaje gotovo ništa. Priznao je i da nove cipele nije kupio dvadesetak godina, prenosi Blic.
– Imam 76 godina i ništa mi ne treba. Živio sam i živim skromno. Ali, znači mi da naša djeca žive normalno. Važno je da mojim unukama nemam da dam za koka-kolu kad izađu u kafić – isticao je glumac pred kraj života. Cjelokupan teret izdržavanja četvoročlane porodice tada je pao na njegovu snaju, koja je radila kao anesteziolog.
Potresan govor na dodjeli nagrade 2002. godine
Godinu dana pred smrt, 2002. godine, Čkalja je dobio nagradu za životno djelo “Car Konstantin”. Tom prilikom održao je govor koji se i danas pamti:
– Da sam u Americi, i da sam primio ovako veliku nagradu zahvalio bih se, prvo, svojoj ženi, pa djeci, pa tašti, zatim producentu i reditelju. Ali, pošto sam, srećom, u svojoj dragoj zemlji Srbiji, zahvaljujem se, prvo, svom šefu samoposluge što mi, ponekad, odvoji penzionersku kosku, pa komšinici u baraci koja mi ostavi mlijeko ispod tezge, pa mom poštaru koji mi uvijek, na vrijeme sa zakašnjenjem, donese penziju. Da nije bilo njih, ne bih bio ovdje – rekao je glumac.
Tom prilikom je izgovorio i rečenicu koja i dalje odzvanja u glava mnogih.
– Hvala, Srbijo, pustili ste me da glođem do koske – neutješan je bio popularni Čkalja.
Bonus video
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.