Perica je ratni veteran, ratni invalid i antiratni aktivista koji djeluje u okviru nevladine organizacije Centar za nenasilnu akciju. U ratu je nešto dobio, a nešto izgubio. Dobio je četrdesetak gelera i invalidsku penziju, a izgubio je i oko, prilikom drugog ranjavanja, negdje pred kraj rata. Prvi put je ranjen 19. avgusta 1992. godine, kod Orašja, na veliki pravoslavni crkveni praznik. Perica je tada, pravim čudom, ostao živ i dobro se sjeća tog dana.
– Ja sam iz Novog Sela, kod Šamca. Tu je bila specifična situacija, u Šamcu su većinom bili Bošnjaci, a okolna sela bila su što srpska, što hrvatska. Ja sam ostao, da branim svoje selo, kada je đavo došao po svoje. Na kraju, mnogo je mladih života otišlo sa sve tri strane, a na kraju se ispostavilo da je uzalud sve. Tog dana, kada sam ranjen prvi put, 1992. godine, Hrvati su izveli veliki napad, u tri grupe. U jednoj su bili obučeni kao naši rezervisti, sa starim onim JNA uniformama, druga grupa su bili neki skroz u crnom, sa crnim šeširima, ti su bili opasni, brzi kao srndaći, ne možeš ih pogoditi. Treća grupa, najveća, bila je u njihovim vojnim uniformama. Probili su liniju fronta, svi smo se izmiješali i Srbi i Hrvati, nastao je haos – prisjeća se tog 19. avgusta 1992. godine Perica.
Krenuo na zadatak
I Matan Šimić je učestvovao u toj akciji, ali sa druge strane. I on je bio ratni vojni invalid, i on je izgubio oko u ratu. Ranjavan je čak tri puta. Oko je izgubio baš tog 19. avgusta 1992. godine. Matan je preživio rat, ali ne i mir. Umro je od posljedica srčanog udara.
– Još je bio živ kada su ga utovarili u ambulantna kola, ali nije izdržao. Bio je to dug put, od njegovog sela, do Orašja, pa preko u bolnicu u Hrvatsku. Nije izdržao moj Matan – prisjeća se Voćkić.
Kada su se vojnici HVO probili, Perica je dobio zadatak da iz jedne kuće koja je bila na isturenom položaju, izvuče dvojicu srpskih vojnika na sigurno. Krenuo je naoružan svojim „kalašnjikovom“, pravim sovjetskim AK-47 i sa jednom zoljom. Došao je pred kuću u kojoj su trebala da budu dva vojnika VRS.
– Tada sam imao dugu kosu, a na glavi šajkaču. Specifično sam izgledao. Došao sam do kuće i vidio da su roletne spuštene, počeo sam da ih dozivam po imenima. Nešto mi je bilo sumnjivo. Tada je zapucalo, pomislio sam – ubiše me. Jedan metak me je pogodio u „kalašnjikov“ i izbio mi ga iz ruke, drugi me je pogodio u prsluk u kome mi je bio borbeni komplet, a srećom, pogodio je baš u okvir. To mi je život spasilo. Pao sam na zemlju i ležao, ošamućen – sjeća se veteran VRS.
Upao u zasjedu
Ispostavilo se da su dvojica vojnika VRS su se povukla, a kuću su zauzela sedmorica pripadnika HVO, u čiju zasedu je upao Perica. Jedan od tih vojnika bio je i Matan Šimić. Koliko je Perica bio iznenađen Hrvatima, toliko su i oni bili iznenađeni Pericom, pa su ispucali sve što su imali. Onda su počeli da menjaju okvire, dok je srpski vojnik, ranjen, ležao ispred.
– Čuo sam da mijenjaju okvire i to mi je bila jedina prilika da preživim. Ustao sam i pobjegao, a na leđima mi je bila zolja koju sam ponio. Našao sam još jednu, odbačenu, negdje usput. Prišao sam toj kući sa strane i ispalio raketu – sjeća se Voćkić. Zolju je zapravo ispalio da bi sebi sebi omogućio sigurnije bjekstvo, ali je pogodio baš tamo gdje je trebalo.
Matan Šimić je o tom ranjavanju pričao u dokumentarnom filmu „Preobraženje“, koji je snimljen po ovom događaju, a u kome se pojavljuju i Perica i Matan.
– Osim mene bilo je još dvojica ranjenih. Poslije sam izvučen i prebačen u bolnicu. Tu mi je stradalo lijevo oko, lieva strana – rekao je Matan u filmu.
Perica kaže da su vojnici HVO bili iznenađeni kada je skočio i pobjegao.
– Matan mi je poslije rekao da su vidjeli da me pogađaju meci, ali da nisu bili sigurni. Vjerovatno bi opet pucali. Kada su vidjeli da sam ustao, povikali su: „Pobježe nam čovjek“. Ali, nisu znali da nisam daleko pobjegao. Zolju sam ispalio iz nekog obora, štale, gdje sam se sklonio. Nisam vidio ni da li sam pogodio ni šta sam pogodio. Vratio sam se sa onom mojom puškom i ranjenom rukom – prisjeća se Perica Voćkić.
Susret u kafani
Matan Šimić je ranio Pericu Voćkića, a i Perica Voćkić je ranio Matana Šimića. Perica je teško ranjen kod Orašja 1995. godine i tada je ostao bez lijevog oka. Bez lijevog oka je ostao i Matan. Nekoliko godina poslije rata, u jednoj kafani, srela su se dva veterana, obojica teško ranjavani, obojica invalidi, obojica razočarani i zakleti protivnici rata.
– Gledao me je, ja sam još uvijek nosio dugu kosu. Riječ po riječ, počeli smo razgovor. Gledao me, ispitivački. Vidio je da ni ja nemam lijevo oko, kao ni on. Pitao me da li sam veteran i da li sam ranjavan. Odgovorio sam mu da jesam, misleći da pita za to oko, rekao sam 1995. On kao da se sneveselio, ali onda se sve razjasnilo. Rekao sam mu da sam ranjen i 1992. godine, a kada sam mu rekao tačno kada i gdje, Matan je samo viknuo: „Znao sam da si to ti!“. Prepoznao me je po dugoj kosi – objašnjava Perica.
Za jednim stolom, u kafani, naravno, sjedeli su ljudi koji ne samo da su pucali jedan na drugog, već su ranili jedan drugog. Ali, stariji, iskusniji, umorni od rata, bivši neprijatelji su postali prijatelji i to dobri. Matan i Perica su postali i kućni prijatelji, čestitali jedan drugom Božić i Vaskrs, odnosno Uskrs. Ni jedan ni drugi nisu u početku naišli na odobravanje kod „svojih“, mještana sela u kojima su živjeli. Najčešće su se družili na „neutralnom terenu“, u kafani, ali su posjećivali po kućama.
– Sjećam se jednom, radio sam kao scenograf na filmu „Turneja“, kada je Matan doplovio čamcem i donio nekog velikog soma da mi pokloni. Ma šta ću ja sa tolikom ribom, odnesi mi je kući. I odnio je, dao mojima. To je bio Matan, veliki čovjek, dok ga srce nije izdalo – objašnjava Perica.
Obojica su bili i pecaroši i zaljubljenici u rijeku Savu, kojom je toliko krvi proteklo. Ali, ima Pericu još jednu priču, takođe zanimljivu i neobičnu. Počela je na ratištu u Posavini 1992. godine.
Kalašnjikov na poklon
– Očistilo smo jedan položaj od vojnika HVO, ali, kada smo pregledali njihova dokumenta, ispostavilo se da su to Nijemci, da li plaćenici ili avanturisti, ne znam. Jedan od njih zvao se Herbert Rudolf Ris, rođen 1968. godine, iz Manhajma. Na slici je imao brkove, ali nije imao brkove kada je stradao. Moj saborac je njegovu pušku poklonio meni. To je bio taj, pravi, „kalašnjikov“, sovjetske proizvodnje, iz 1968. kada sam i ja rođen. Ja sam na kraju dobio tu pušku i volio sam je. Plastični kundak, stariji model, nije imao produžetak za tromblon, ali pouzdan – objašnjava Perica.
Puška je otišla po „nabavnoj cijeni“, kada je teško ranjen, u rovu je Perica osim oka ostavio i tu pušku, sovjetski, originalni, AK-47. Ali, puška je na neki način, našla put do njega.
– Jednom, kada mi je bilo dosadno, na taj plastični kundak sam usijanom kukom ugravirao: „Špeci“, što mi je nadimak, „Ljubinka“, što mi je bilo ime tadašnje djevojke i „Grabnica 92“, što je bio položaj gdje sam bio. Pušku sam izgubio te 1995. i nju je tada uzeo neki vojnik HVO, isto kao i mi , kao ratni trofej. Ali, sad skoro, javio se jedan veteran iz hrvatskog sela, raspitivao se za mene, kaže, da mi vrati pušku. Prvo je htio da ode kod jednog komšije koji ima isti nadimak, ali je onda saznao da sam to zapravo ja i najavio je, preko nekih zajedničkih prijatelja, da će mi je vratiti. Meni je ta puška draga uspomena, ali mi je još draže što je zalivena i iz nje više nikada niko neće pucati – kaže Perica Voćkić, ratni vojni invalid i ratni veteran Vojske Republike Srpske. I da, Perica se u međuvremenu ošišao i sada ima kratku kosu, prenosi Nova.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu