Svetlana Stanić u vrijeme rata imala je šest godina i ispričala o svom iskustvu i svojim strahovima koje je doživjela.
– Јedno konkretno iskustvo je dan koji je urezan u mom sjećanju i ostaće zauvjek. Iako sam imala samo šest godina, sjećam se toga kao da je bilo juče. Selo u kom smo se nalazile u logoru, kretala sam se od rođaka u kuću gdje smo bili smješteni, kad sam izašla napolje, shvatila sam da sam sama i pitala sam se šta se svima desilo, svima oko mene. Grupa vojnika ušla je u selo i bila sam preplašena, potpuno sama, pa sam se sakrila u grmu nadajući da me nisu vidjeli – ispričala je Svjetlana.
Onda su vojnici, kaže, uperili pušku u njenog strica, zatim mučili i tukli dok se nisu zadovoljili, a onda ostavili da se bori za život.
– Dok sam gledala uplašena da izađem, čekala sam dok nisu svi otišli i kad sam mislila da je bezbjedno, otrčala sam u kuću da potražim pomoć. Kad sam pokucala na vrata, niko mi nije otvorio, Razlog što niko nije otvorio vrata, jeste jer su i oni bili uplašeni da vojnici ne dođu opet da bi nas mučili – rekla je Svetlana.
Ovo sjećanje, kaže, ostalo je do danas i 30 godina kasnije.
– Reći da je rat jednostran, to nikad nije slučaj. Ne postoji rat bez posljedica i žrtava na obe strane i mi smo svjedoci toga. Nevini civili, dece, porodice su oni koji plaćaju krajnju cijenu. I strašne su posljedice trauma koje smo iskusili i koje nas prate do kraja života – navela je Svetlana.
– Mi smo srećni zapravo, ako se tako može reći, jer smo preživjeli, jer postoje mnogi koje smo poznavali koji nisu danas ovdje – rekla je Svetlana.
Svi zaslužujemo pravdu
Kao majka troje male djece, kaže, ne može ni da zamisli šta su njeni roditelji morali da prežive da bi ih zaštitili.
– Nijedno dijete, ni roditelj ne bi smjelo da doživi nehumanost koju smo mi doživjeli tako mladi ili u bilo kom dobu. Ono što se mi nadamo da ćemo postići, jeste da se prepozna patnja svih žrtava, naročito djece kao što smo mi. Svi zaslužujemo pravdu. Nadam se da ćemo to postići na ovaj ili onaj način – rekla je Svetlana.
Prva se obratila Duška Stanić koja je imala osam godina kada je izbio rat u bivšoj Јugoslaviji.
– Živjela sam sa majkom, ocem i dvije sestre u malom selu u zapadnoj BiH. Naše selo je bilo čarobno mjesto za odrastanje. Nije bilo bitno da li su naši prijatelji Srbi, Bošnjaci ili Hrvati. Igrali smo se zajedno, naše porodice su radile zajedno, slavili su zajedno i prema svojoj djeci su se odnosili jednako. Nažalost, jednog hladnog aprilskog jutra, kad sam se spremala za školu, majka mi je rekla da škole neće biti – rekla je Duška Stanić.
Navela je da nije shvatila šta se dešava i zbog čega mora da ostane kod kuće da se igra sa sestrama.
– Nisam shvatila da smo mi manjina u gradu u kojem živimo i da će nas odvesti u koncentracioni logor. Sljedeća dva mjeseca smo proveli u kućnom pritvor, nismo mogli da izađemo napolje, nismo mogli da se igramo ni da vidimo prijatelje. Јeli smo samo hranu koja je bila dostupna u našoj kući – navela je Duška Stanić.
Kako je navela, noću su slušali kako odrasli šapuću i pokušavali da shvate šta se događa i zbog čega ne mogu da izađu da se igraju sa drugovima.
– Niko nikome ništa nije rekao, ali u pozadini su se naši bivši prijatelji i susjedi dogovarali kako da nas likvidarju. U roku od nekoliko dana, grupa vojnika je stigla u našu kuću u crnom kombiju sa zatamnjenim prozorima koji je korišćen za transport kriminalaca. Vojnici u crnim uniformama su došli, jedan od njih je nanišanio u mene, tako da sam skoro osjetila kako mi je puška prišla. Јa nisam znala šta da radim, moji roditelji su samo gledali. On je sve vrijeme nišanio u mene dok smo se obuvali i natjerali su nas da uđemo u kombi koji je već bio pun drugih Srba koji su bili naše komšije – istakla je Duška Stanić.
U logoru provela 13 mjeseci
Navela je da su ih odveli u školu i da su ih natjerali da uđu u učionicu gdje su bile stotine drugih Srba koji su izgledali još preplašenije kada su ih ugledali.
– Saznali smo da u sljedeća tri dana nećemo imati hranu. Samo ljudi koji su tamo bili duže vrijeme su dobijali male porcije hrane, dobili bi po jedno jaje, komadić hljeba koji je bio skoro providan. To su dijelile tri osobe. Sjećam se da sam našla jedan mali prostor i sjedila zgrčena jer nije bilo prostora da se opružim – rekla je Duška Stanić.
Prisjetila se da su poslije tri dana vojnici došli i rekli da žene i djeca treba da se ukrcaju u autobus koji je parkiran ispred, a da muškarci ostanu.
– Oprostile smo se sa tatom ne znajući da li ćemo se ikad više videti i ukrcali smo se u autobus. Načula sam kako govore da nas vode u Rašćan i da će nas baciti u jamu kao što su radili u Drugom svjetskom ratu. Јedino što sam o tom užasu shvatala bilo je ono što sam čula iz babinih priča o patnjama kroz koje je ona prošla. Kako su mučili Srbe, kako su ih bacali u jame i kako su morali da se kriju i nekim čudom ona je preživjela – navela je Duška Stanić.
Istakla je da su u koncentracionom logoru u Rašćanu proveli sljedećih 13 mjeseci i da nisu imali pojma šta će se desiti.
– Bili smo gladni i uplašeni svakog dana. Vojnici su dolazili da nas muče, da nas provociraju, da rade s nama šta god požele. Poređali bi nas za streljanje i tražili da dignemo ruke i pitali majke koje dijete žele da prvo ubiju stavljajući na puške u usta. Nadala sam se i molila Bogu svakog dana da ćemo preživjeti, da ćemo dočekati sljedeći dan i da ću ponovo moći da krenem u školu kao što sam išla pijre rata – rekla je Duška Stanić.
Urezivali krstove na tijelo
Govorila je i o užasima koje su preživjeli muškarci, stric joj je govorio kako su ih tukli pendrecima i gazili cokulama, tjerali ih da stoje na vrelim rešetkama i plotnama sa bosim nogama.
– Urezivali su im krstove na tijela i sipali so u rane samo da ih gledaju kako pate – navela je Duška Stanić.
Rekla je i kako se rat za njih nije završio čak i po napuštanju koncentracionog logora.
– Živjeli smo u Sanskom Mostu, koji je u to vrijeme bio u rukama Srba. Mislila sam da sam mogla da počnem novi život, da ponovo krenem u školu i da budem dijete. Iako su tu teritoriju držali Srbi, Bošnjaci su imali slobodu kretanja i živjeli su sa nama. Јednog dana, čula sam kako jedan Bošnjak govori drugom “hajde da je silujemo, uhvati je”. Nisam znala šta se dešava. Spasilo me je to što sam bila dovoljna brza tako da nije mogao da me stigne i uspela sam da pobjegnem – rekla je Duška Stanić.
– Nijedna osoba ne treba da proživi ono što sam ja prošla i odlučila sam da napišem knjigu o mom iskustvu jer smatram da mi je dužnost da podelim svoju priču jer ima mnogo druge djece koja nisu proživjela rat da bi mogle da podijele svoje priče – rekla je Duška Stanić.
Učesnici diskusije su Srbi koji su doživjeli ili su svjedoci stravičnih zločina, tokom tri decenije, a govoriće Duška i Svetlana Stanić, Ranko Ristić, Dijana Ivanović, Miroslav Јović i stručnjak za pravo Gregori Rodi.
Skupu prisustvuju i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i ministar spoljnih poslova Marko Đurić.
Panel je organizovala Stalna misija Republike Srbije pri UN.
Sjednica Generalne skupštine UN, na kojoj će se razmatrati prijedlog rezolucije o genocidu u Srebrenici, biće održana sutra, piše RTRS.
Baku silovali i odsjekli dojke
– Hvala vam na prilici da ispričam priču koju dele stotine hiljada Srba u bivšoj Jugoslaviji. Priča o istini, smrti, nepravdi i na kraju priča o nadi. Rođen sam u Zavidovićima u centralnoj Bosni. Prelepo mesto, ali mjesto gdje se istorija ponavlja iz Prvog svetskog rata. Veliki broj Bošnjaka i Hrvata se priključio Hitlerovoj okupaciji.
– Tamni oblak rata se 1992. opet nadvio nad nama. Došli su naoružani i držali nas na nišanu. Naredili su nam da odemo u grad i nije nam bilo dozvoljeno da izađemo. Jedan je pucao direktno meni iznad glave, potom stavio cijev meni na slijepoočnicu i rekao mom ocu da se vrati ili će me ubiti. Nikad neću zaboraviti izraz na licu mog oca.
– Poslije toga, jedva smo izbjegli još jednu blokadu puta. Poslije su palili jedno po jedno selo. Etnički su očistili predio oko Zavidovića. U selu Vozuća je živjela Koviljka Ristić Pašajlić, samo nekoliko stotina metara od srpskog manastira. Zvala me je “Beli” zato što sam imao plavu kosu kao mali i uvijek je bila nasmijana i davala mi slatkiše. Bošnjaci iz susjednog sela su jednog dana došli u njenu kuću, kuću moje baba-tetke, silovali je, prerezali joj grkljan i odsjekli joj dojke. Grkljan joj je bio izvučen kao neka vrsta trofeja. Kada su završili s mojom baba-tetkom otišli su u kuću Ranke i njena sudbina je bila ista kao i od moje bake- ispričao je on.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu