Zapravo, malo je onih koji to znaju. Šture informacije, udružene s uljepšanim fotografijama, koje Gradska uprava, s vremena na vrijeme objavi, su, prema riječima sagovornice Srpskainfo, predstava za javnost.
Izgladnjeli psi, od kojih pojedini ne vide ni sunca, ni mjeseca, trava do struka, od koje se štenci i ne vide, psi koji leže okruženi svojim izmetom…, tek je dio priče koju pričaju volonteri.
Dio te, druge strane priče, je i tužni 18. maj.
-Te nedjelje, bila sam u azilu. Radnik i ja smo podijelili poslove. On je bio u hangaru, čistio je boksove i hranio pse, a meni je prepustio pse koji budu ispod nadstrešnice i sedam štenaca koji budu u kontejneru, u izolaciji, jer još nisu veterinarski obrađeni. Došla sam do famoznog ispusta, u kojem je trava do struka. Rečeno mi je da tu budu četiri mala šteneta. Donijela sam hranu i vodu. U travi sam ugledala mrtvo štene, a pored njega, tri šeneta. Trčim u hangar, obavještavam radnika. Mi smo tri šteneta izdvojili u stacionar, koji je sve, samo ne stacionar. Mrtvo štene, do kraja radnog vremena, nije odneseno iz azila. Obdukcija nije odrađena, ne zna se koji je tačan uzrok smrti. Tvrde da nije ujed zmije, ali kako da mi to, sa sigurnošću, znamo? Kažu da je, možda, srce. Sve je ostalo na pretpostavci – tvrdi naša sagovornica.
Hiljadu molbi je, kaže, upućeno na adresu Grada. Hiljadu molbi, a zahtjev jedan – ispust za sve pse.
-Imamo i urađen projekat za izgradnju ispusta. Idu vrućine, psi u hangaru ne izlaze nikad, jedu, spavaju i obavljaju nužde u boksovima. Insistiramo na ispustima, koje mora da ima svaki azil. Meni se plače od strahota kojih se nagledam u hangaru. Meni to nisu samo psi, to su živa bića – priča ona za Srpskainfo.
Bez telefona
Na sve poteškoće, s kojima se, kaže, bore volonteri, sada je stigla i još jedna zabrana, koju je ona, na svojoj koži, osjetila.
– 20. maja, stigla je ogradica za štence, radujem se što je nosim u azil. Predivan sunčan dan, stižem u azil 9.45. Pogledam okolo, kontejner, u kojem su bili štenci, već je gotovo očišćen, radnik im je dao hranu i vodu. Štence sam prebacila u ogradicu, stavila im hranu i vodu, a u međuvremenu, radnik je na telefonu, nakon čega mi govori da moram da napustim azil, jer su, eto, posjete od 11. Pitam, zašto, kaže, tako je rekao nadležni veterinar. Nikada, ali nikada, ne bih pravila problem radniku, pa sam izašla iz azila i vratila se kući. Nisam mogla čekati taj jedan sat. Bilo mi je teško. Ja, ispred zatvorene ograde azila da čekam, a uložila sam toliko truda, sredstava. Zaposleni mi je, pored toga, rekao da je od sada zabranjeno korištenje telefona u azilu. Po dolasku, kaže, moramo da ih ostavimo u kancelariji. Nisam došla u NASA sa telefonom, već u azil, gdje su živa bića, nedužna, zatvorena, bez glasa da sami kažu kako im je, a nije im lijepo, nimalo – tvrdi ona.
Volonteri
Gradska uprava, prema njenim riječima, od septembra do februara, nije uložila ni jednu marku u azil.
– U tom periodu, volonteri su donirali azilu hranu u vrijednosti od preko 20.000 KM, oko 30 kućica za pse, građevinskog materijala i alata u vrijednosti od oko 10.000 KM. Kupljeno je 300 zdjelica, 100 ogrlica i povodaca. Za liječenje pasa je prikupljeno oko 3.000 KM. O volonterskim satima, fizičkim poslovima, utrošenom gorivu, da ne govorimo. Radnici nemaju radna odijela, nemaju rukavice, a u posljednje vrijeme, ni toalet papir. Ja sam im donosila vreće za smeće. Cijevi, koje su trebale da budu hranilice, poslužile su samo za fotografisanje, a do dana današnjeg, pobacane su po azilu – ističe sagovornica Srpskainfo.
Ovo nije prvi put da volonteri izlaze sa ovakvim tvrdnjama u javnost. Azil na Manjači, nerijetko su nazivali – logorom.
Iz Gradske uprave su, ovakve navode, u više navrata, negirali. Kažu da je Banjaluka jedan od malobrojnih gradova u BiH, koji je maksimalno posvećen zaštiti i dobrobiti napuštenih pasa.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu