Sudbine

“VOLJELI SMO SE, ALI JE POČEO DA PIJE” Ispovijest bake koja je pobjegla u starački dom zbog MUŽA ZLOSTAVLJAČA

Da nisam pobjegla iz kuće, za dvije nedjelje bih umrla!

“VOLJELI SMO SE, ALI JE POČEO DA PIJE” Ispovijest bake koja je pobjegla u starački dom zbog MUŽA ZLOSTAVLJAČA
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

Ovu rečenicu često ponavlja V. D. (71) iz Leskovca, vitalna žena koja je prije nešto više od dvije godine bila prinuđena da u privatnom staračkom domu “Sunčana jesen” potraži svoj drugi dom zbog višegodišnjeg psihičkog zlostavljana od strane svog supruga.

Priča ove žene je potresna i u njoj se smjenjuje lijepe i ružne uspomene na bračni život zajedno sa sinom jedincem, koji je takođe pobjegao iz kuće od oca zlostavljača i sada radi i živi u srpskoj prestonici, prenosi Blic.

– Naš brak bio je skladan decenijama. Voljeli smo se, pazili jedno na drugo, pored stare podigli novu kuću sa lokalima. Bili smo pravi domaćini, a on je bio ponosan na mene jer sam, kako je govorio, bila dobra majka, supruga i domaćica. Sve se promijenilo neposredno pošto sam i ja ostala u penzuju – započinje svoju ispovest V. D. koja želi da bude aninomna zbog sina.

Iznenada počeo da pije

Suprug je, stariji od nje 10 godina, počeo, naime, iznenada da pije. Počelo je sa jednom čašicom dnevno, a završilo se cjelodnevnim pijanstvom, iako, kaže, nije imao konkretan povod za bijeg u alkoholičarstvo.

– Svakodnevno me je maltretirao. Ne fizički, nije me nikada udario, već psihički. Vrijeđao me je, nazivao me najpogrdnijim imenima. U početku samo kada smo sami, a kasnije i pred prijateljima. Bio je to pakao. Zbog svakodnevnog pritiska sam se razboljela, dobila povišeni krvni pritisak, a kasnije još mnoge hronične bolesti. Inicijalna kapisla za sve te bolesti je bio mali moždani udar koji je došao, vjerovatno, od stresova. Srećom sada sam se oporavila, ali mi je srce oslabilo – jada se.

Maltretirao je i tražio novac

Njen muž nije imao milosti ni kada se poslije pretrpljenog možadnog udara vratila kući iz bolnice. Nastavio je da pije, da je maltretira i da od nje traži novac. A ona ima solidnu penziju jer je decenijama radila kao projektant u jednoj građevinskoj fimri.

– Imao je svoju penziju, ali je non-stop tražio i moju. A ja sam morala da čuvam novac za dijete, da ga školujem jer je on u međuvremenu prestao da se interesuje i za očinske obaveze – kaže ona.

Kada je i posljednja kap prelila čašu, ona i njen sin su napustili porodičnu kuću. Sin je otišao u Beograd, a ona u starački dom.

– Meni je trebao miran život, njega, a kod kuće to nisam imala. Umjesto mira imala sam po cijeli dan pakao. Prijatelji su me savjetovali da odem u dom. U početku mi je ta ideja bila mrska, ali sam je brzo prihvatila i tu sam već dvije godine. Jednostavno, birala sam između života i smrti, izabrala sam – život. Dolaskom ovdje pale su sve predrasude. Imamo dobru hranu, smještaj medicisnku i svaku drugu njegu – objašnjava.

Kada je otišla u dom on je molio da se vrati kući

Međutim, i u samom domu nije imala od supruga, od koga se nije razvela niti ga je prijavljivala nadležnim organima “da se ne brukam”, svoj mir.

– Prošlo je mjesec dva od mog dolaska i on je počeo da dolazi u dom. Najprije me je molio da se sin i ja vratimo da opet budemo porodica. Ja sam, međutim, znala da će njegova dobrota potrajati dva do tri dana, jer smo imali takve periode, pa bi sve opet vratilo na staro. Zato sam odbijala njegove ponude, ali bi to odbijanje izazivalo bijes u njemu, pa me je čak i ovde maltretirao. Morali su da uključe nadlženi iz doma i da mu zabrane pristup – nastavlja V.D. vrlo uznemireno.

Njen suprug umro je prije godinu dana, ali se ona nije vratila u porodičnu kuću.

– Navikla sam ovdje. Bojim se da tamo ostanem sama. Obiđem ja ponekada kuću, no vrlo se uznemirim kada otključam kapiju jer mi sve čini da ću njega sresti i sve mi se čini da čujem one strašne uvrede kojima me je otjerao u bolest – objašnjava.

U domu pričaju da je ova žena došla u lošem psihičkom stanju i da je ono počelo da se mijenja nabolje kada su njenom suprugu zabranili da je viđa.

– To je bila neminovnost. Našim štićenicima je potreban mir. Žena sa kojom sada razgovarate je jedna od naših najvitalnijih i najlucidnih štićenica, ali još mnogo treba da prođe da bi ta uznemirensot koju povremeno osjeća nestala – pričaju stručna lica iz “Sunčane jeseni”.