Poslije četrdeset godina provedenih u inostranstvu, na tri kontinenta, od toga dvadeset osam godina u Japanu,Vesna Belušević i njena porodica vratili su se nazad u grad odrastanja i mladosti.
Vesnin tekst o povratku u rodni Novi Sad pisan za Politiku prenosimo u cjelosti.
Pitanje koje najčešće čujem u posljednjih osam mjeseci je: „Da li ste se navikli?” Na lijepo se ne moramo navikavati; to spontano prihvatamo, ne razmišljamo o tome jer svi smatramo da je „Bogom dato”. Na ono, ne tako lijepo ili mnogo drugačije od svega na što smo već naviknuti, potrebno je vrijeme, dobra volja, potpuna predaja ili kako mnogi ovdje kažu, snalažljivost.
Poslije četrdeset godina provedenih u inostranstvu, na tri kontinenta, od toga čitavih dvadeset osam godina u Japanu, vratili smo se nazad u grad našeg odrastanja i mladosti. Posljednji put sam bila u Srbiji 2014. godine. Razlike u posljednjih pet godina su veoma vidljive, fasade su još oronulije, iškrabane kojekakvim parolama i porukama, trotoari nisu sređivani decenijama, mnogo đubreta na sve strane.
S druge strane, kafići, restorani i mjesta za zabavu koji su krcati u svako doba dana su rašireni po cijelom gradu. Djeluje da Srbi provode mnogo više vremena po takvim mjestima nego bilo gdje.
Ovo je omanji spisak onoga što se mnogo razlikuje od naviknutog:
- Izbacivanje đubreta i reciklaža su na vrlo nerazvijenom nivou. U Novom Sadu postoje (čak ne u svim dijelovima grada) samo dvije vrste kontejnera za đubre, za komunalno i ambalažno. U ambalažne ubacuje se sve zajedno, nerazvrstano: metal, staklo, plastika, papir, tekstil itd. Stalno nalazim i izbačene velike dijelove nameštaja koji danima stoje na ulici. Srbija je raj za plastične kese koje se nemilice troše na pijaci, u pekarama, prodavnicama. Čast izuzecima i dobrovoljcima koji čiste i skupljaju razbacano.
- Ovdje sada ima daleko više pasa nego ranije. Psi su svuda prisutni i mahom se dobro ponašaju. Ne mogu ni riječ protiv njih da kažem. Međutim, vlasnici pasa uglavnom ne pokupe prirodne ostatke svojih ljubimaca poslije obavljanja svakodnevnih potreba. Kad šetam moram dobro da gledam gdje koračam. Čast izuzecima ali čini mi se da je Novi Sad sve prljaviji grad.
- Previše mirisa i previše muzike. Ljudi su previše naparfemisani. Kad se svi ti mirisi pomiješaju, svakako ne odaju osjećaj čistoće. Na mnogim mjestima muzika je preglasna. Tržni centri su zagađeni preglasnom muzikom koja izvire iz svih prodavnica, kao da se svi nadmeću ko će pustiti glasnije. Tako je i mnogim kafićima i restoranima. Nemamo svi isti ukus i neka vrste muzike je atak na naša čula i strpljenje.
- Mobilni telefoni imaju ovdje status božanstva. Zaista me ne interesuje šta ko nema u frižideru, gdje je ko ostavio čarape i ostale privatne stvarčice. Svaki razgovor i posao se prekida ako se telefon oglasi. Ljudi pričaju svašta i svuda, preglasno ne obazirući se na mjesto i ostale oko sebe.
- U Japanu sam godinama radila kao prosvetni radnik. Nikada nisam vidjela da bake, deke ili roditelji nose đačke torbe svojim unucima i djeci. Tamo se od malih nogu uči i sprema na razne vrste tereta. Kako se izboriti sa životnim teretom kad odrastu, ako ne mogu sami da nose svoj školski teret?
- Zamjenica Vi nestaje iz srpskog jezika. Mnogi koje uopšte ne poznajem, prodavci, poštari, radnici u raznim djelatnostima obraćaju mi se sa ti. Umjesto doviđenja često me isprati ćao, a umjesto šta želite je šta hoćeš. Nije da mi posebno smeta, čudno je i ostavlja utisak nedostatka kućnog i školskog vaspitanja.
- Vozi se hazardno. U jednoj ruci je volan, u drugoj mobilni ili cigareta, pogled ko zna gdje, a brzina potpuno neprilagođena. Koči se na bukvalno desetak centimetara od pješaka, mnogi nervozno jure kao da ih na kraju puta čeka večna sreća, obilaze na raskrsnicama na uslovno, a strpljenje je ovdje nepoznanica. Zatoje trubljenje glavni način komunikacije među vozačima.
- Postoji posebna grupa koju ovdje nazivaju „šalteruše”. Opet čast malobrojnim izuzecima, moje iskustvo sa njima je poražavajuće. U svim ustanovama gdje postoje pravila oblačenja za posjetioce (koja ja podržavam) zapanjujuće je da mnoge zaposlene izgledaju kao da su stigle na posao direktno iz ludog, noćnog provoda. Počev od neprikladne garderobe, izreza do struka, predebelih vještačkih trepavica koje im vuku kapke prema dole i onemogućavaju skroz otvorene oči, do ofarbanih i okićenih kandži koje im ne dozvoljavaju da pravilni koriste tastaturu na kompjuteru. Nije ni čudo da su dokumenti koje dobijam često sa greškama. Šalteruše obavezno rade „multitasking”: privatno telefoniranje, ispijanje kafe ili jogurta, žvakanje nečeg, ćaskanje sa kolegama i to sve u isto vrijeme dok sređuju neki dokumenat. Ako su bolje raspoložene odvaliće neku šalu koja je potpuno neprimjerna mjestu ili dati neki dubokoumni savjet koji niste ni tražili, a ono zbog čega ste došli nije urađeno dobro i potpuno.
- Ono što je posebno drugačije ovdje i što je postojalo i prije četrdeset godina kad sam otišla u inostranstvo, a što je sad još više prisutno je magična riječ „veza”. Ono što meni nije uspjelo da riješim regularnim putem, uz sva pribavljena i ispravna dokumenta i sve urađeno na vrijeme, drugi su riješili pod odmah preko veze. Veza je jača od svih zakona, propisanih i moralnih. Srećom, ja mogu da preživim bez veza, ali se pitam kako je svim onim ljudima kojima je život u pitanju, a nemaju veze, niti one nevidljive, a čelične, niti one koje se stavljaju u koverte.
- Ono što posebno smeta nekom ko dolazi iz zemlje gdje se poštuju zakon, red i neuznemiravanje okoline je pušenje. Čak i u kafićima gdje je zabranjeno pušenje, mnogi koriste elektronske cigarete i ubjeđuju me da se ne osjete i da nisu štetne. Biti nepušač u Srbiji nije nimalo lako. Prednost se uvijek daje pušačima koji nikako ne mogu da shvate koliko dim smeta onima koji ne puše.
Spisak površnih stvari bi mogao da se još protegne, a o dubinskim razlikama je potrebno daleko više vremena, mjesta, strpljenja i ozbiljnih analiza, napisala je ona.
Ovo nije napad na moj grad i ljude u njemu, već opažanja nekog ko je bio dugo izvan grada i kome je žao da gleda kako grad raste, a stagnira i čak ide unazad u nekim aspektima. Što se tiče navikavanja, na mnoge stvari ne da ne mogu da se naviknem, zapravo ne želim da se naviknem i trudim se da se ne naviknem, jer navikavanje često može da bude dio pritajane predaje.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu