Propisi o obaveznoj 40-očasovnoj radnoj sedmici odavno su priče za malu djecu. Radnici u privatnom sektoru, prije svega u trgovini i ugostiteljstvu, rintaju vikendima, praznicima, nema izgovora čak ni kad su bolesni. A, plate im ispod prosjeka.
Da se razumijemo, niko nije gadljiv na pare. Mnogi ljudi bi rado izabrali da rade nedjeljom, žrtvovali i to vrijeme sa porodicom, ako će za rad tog dana biti više plaćeni, pa poslije sa svojom djecom mogu bezbrižnije otići na odmor. Ali, realnost je takva da se nedjelja na ovim prostorima vrednuje isto kao i svaki drugi radni dan.
Zato vijest da je Hrvatska od ovog mjeseca uvela neradnu nedjelju, za naše radnike djeluje potpuno nestvarno. I njihovi poslodavci, kao i naši, raskukali su se kako će zbog te odluke imati ogromne gubitke, ali gotovo je, priča se zakotrljala. Kompromisno, ostavljeno im je da izaberu 16 nedjelja u toku godine kada će moći raditi i kada i imaju najveći promet. I vuk sit, i ovce na broju.
Kod nas je ova ideja već godinama u domenu naučne fantastike. Sindikalci nešto i pričaju, ali previše tiho. Zato su trgovci grlati da kažu kako je to „jako loše“ jer će im opasti promet. Ministarstvo trgovine izbjegava bilo kakvu odgovornost, uz jasnu poruku da su opštine te koje određuju rad firmi na svojoj teritoriji. Iste opštine kojima je zakon omogućio da trgovinama odobre rad i na republički praznik. Tako dok ostali planduju, žene na kasama rade „jer je to u interesu građana“. Je li tako izgleda pravda u ovoj zemlji?
Niko ne garantuje čak ni da uz neradnu nedjelju šefovi ne bi opet našli način da tog dana upregnu radnike, da iza zatvorenih vrata ribaju radnju, donose i slažu robu. Ali, vrijedi pokušati.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu