Osam godina kasnije mali borac se nije predao uči da jede kašikom samostalno, a sada više od crtaća voli da sluša modernu srpsku pop muziku, piše Blic.
U domu Stojana i Aleksandre Grujičić, Vukovih roditelja, koji odiše ljubavlju i toplotom, sve je podređeno hrabrom dječaku.
Jedna soba pretvorena je u carstvo malog borca – tu su igračke, knjige, spravice za vježbanje, a zidovi su prekriveni crno-bijelim kockicama koje Vuku pomažu u poboljšanju koordinacije i motorike. Iako za vratom imaju nebrojano briga, na licima ovih roditelja vide se samo široki osmjesi.
Briga, strepnja i neprospavane noći izmaknu tek ponekad iz ugla umornih očiju, ali Stojan i Aleksandra to vješto prikrivaju, ističući da im je svaki dan proveden sa ovim nestvarnim dječakom – bajka.
Reporteri Blica posjetili su ovu tročlanu družinu i odmah sa vrata čuli za radosnu vijest – kroz nekoliko mjeseci postaće bogatiji za još jednog člana, jer je Vukova mama Aleksandra u drugom stanju.
Saznanje da će uskoro dobiti brata obradovalo je i malog Vuka koji na pitanje svoje majke: “Vuče, šta to mama nosi u stomaku”, sa osmijehom brzo odgovara: “Bebu”.
Ovaj mali borac još od rođenja suočio se sa bitkama iz kojih bi i mnogo iskusniji i stariji teško izašli kao pobednici.
Vuk ima BDP dijagnozu, nerazvijena pluća, a svaka respiratorna infekcija koja se preleži na nogama njega odvodi u bolnicu. Bori se sa dijagnozom epilepsije, cerebralne paralize, hidrocefalusom i atopijskim dermatitisom, kao i s alergijama na veliki broj namirnica.
Napredak
Kako su nam ispričali njegovi roditelji, Doman terapija je probudilo Vuka i poboljšalo njegovo stanje u svakom smislu, a njegovom uspjehu čude se i ostali doktori koji ga redovno posjećuju.
– Ništa što smo do sada radili nije Vuka probudilo i on mentalno nije sazreo kao nakon Domen metode. Neurolog koji je došao kod nas četiri mjeseca nakon početka ove terapije, pitao nas je šta se desilo sa njim pa je tako napredovao. On je zaista prihvatio tu terapiju, a Jovana terapeut i on funkcionišu kao tim i prave zaista dobre rezultate. Ona je jedina koju Vuk sluša u svakom pogledu, ona zna da mu nađe žicu – priča majka Aleksandra.
Njegov nevjerovatni napredak roditeljima mnogo znači, komunikacija sa Vukom je sada lakša, kako terapeutima koji rade sa njim, tako i svima ostalima koji dolaze u kontakt sa dječakom.
Iako ugrizom ruke objašnjava svoj bijes, to radi i kada je neizmjerno srećan, ali ne zna na koji način to da pokaže roditeljima.
– Pored toga što je Vuk mentalno napredovao, on se i fizički dosta promijenio, postao je pravi mali đavo koji samo želi da napravi nešto da bi bio u centru pažnje. Prvo kad uđe u sobu ide ka utikaču za struju, iako mu kažemo:”Vule, nemoj to”, onda će to sigurno uraditi – kroz smijeh pričaju ovo dvoje roditelja.
Optimizam
Aleksandra i Stole, kako mu većina tepa, puni su optimizma, a sve što rade – rade upravo zbog Vukove budućnosti.
– Mi smo riješili da ga lečimo kako bismo ga osposobili za neko vrijeme kada nas više ne bude. Svjesni smo svakako da on nikada neće moći da bude kao djeca koja nemaju invaliditet, ali trudimo se da njemu život bude što lakši i ljepši. Makar to bilo da može samostalno da se snalazi u svojim kolicima i u svojoj kući – priča Aleksandra.
Buđenje u tri sata ujutru za njih dvoje postala je rutina, jer Vuk baš tada želi da ide napolje ili da pozove svoju baku.
– Prvih nekoliko godina čudili smo se jer Vuk uopšte nije plakao, nismo znali kako izražava svoje nezadovoljstvo, međutim sada je to mnogo drugačije. Najviše se ljuti, a spreman je čak i da počne da plače kada mu tata nešto ne da – priča majka.
Pored crtaća koje bi po cijeli dan mogao da gleda, ipak pre bira da sluša muziku. Čim se probudi ujutru, traži daljinski od svog tate, aludirajući da želi da čuje svoju omiljenu pjesmu.
Reakcija okoline
Nesumnjivo je to da je sa drugom djecom, čak i koju prvi put vidi, nesebično druželjubiv. Odmah pruža ruke kako bi se pozdravio sa njima.
– Nekada mi bude mnogo krivo kada roditelji pomjere svoje dijete od Vuka. Često sam znala da se vraćam kući plačući jer sam čula komentare drugih kada vide moje dijete. Ali onda s vremenom sam naučila da radim tako da tim roditeljima bude neprijatno što tako razmišljaju – dodaje majka Aleksandra.
A kako se ovakve stvari više ne bi ponavljale, kao i da bi svi roditelji koji imaju djecu sa posebnim potrebama mogli bez srama da izađu u park sa njima, Stojan i Aleksandra se bore svim silama. Smatraju da bi trebalo se svijest roditelja promijeni u tom smjeru da svoju djecu uče da nikoga ne treba gledati drugačije.
– Svako ima prava da svoju djecu vaspitava kako hoće, ali mi bismo željeli da samo podstaknemo drugačije razmišljanje roditelja koji nemaju ovakvih problema. Tačnije, da uz pomoć svih mi svi roditelji koji imamo dijete sa posebnim potrebama treba da naučimo da ga ne skrivamo od očiju drugih – napominje Stojan.
Ljubav i podrška
Neizmjerna podrška između dva supružnika čini njihov život lakšim i ljepšim, naučili su zajedno da cijene i primjećuju sitnice, uz pomoć svog sina čiji napredak ide veoma sporo, ali uspješno.
– Vuk je po rođenju bio zaista loše, najgori period do sada nam je definitivno bio dok nismo otkrili dijagnozu epilepsije. Godinu i više dana protraćili smo idući po različitim ljekarima, ali bezuspješno. Tek nakon našeg odlaska na kliniku u Italiju, otkrili smo njegov problem – kaže Aleksandra.
Sada Vuk vježba u prosjeku pet sati svakoga dana uz različite terapeute, logopete, neurologe, a na jesen bi trebalo da krene u školu. Tačnije, zbog njegovog stanja učiteljica će dolaziti kod njih. Međutim, tu ponovo dolazi novi neophodan trošak. Da bi on lakše mogao da uči i razumije učiteljicu, Vuku je nephodan komunikator, koji će mu mnogo pomoći da računa, množi, pokazuje, rješava zadatke u vezi sa svojom nastavom. On košta oko 700.000 dinara, a roditelji su već počeli sa sakupljanjem novca.
Njegova majka i otac, pored svog djeteta, prepoznaju potrebu drugih roditelja koji su u sličnoj situaciji kao i oni.
– Pravimo akcije tokom kojih ljudi mogu da doniraju neke stvari, pa da se to kasnije poklanja djeci sa posebnim potrebama. Pored svega toga, Stole i ja planiramo da osnujemo udruženje u kome ćemo moći da pomažemo ostalima, ali i nama samima, kao i da komuniciramo bliže sa roditeljima – priča Aleksandra.
Porodica na prvom mjestu
Vukova tetka Marija ima 12 godina, a toliko voli svog sestrića da već tri mjeseca boravi kod njih u stanu. Zapostavlja svoje drugare kako bi učila i vježbala sa njim i nakon višesatnih terapija. Uvijek je uz njegove roditelje kako bi im pomogla u odgajanju dječaka.
– Ona zapisuje kada Vuk ima terapije kako bi ona kasnije znala šta da treba da uradi da bi vježbala sa njim. Presvlači ga, hrani i igra se sa njim, mnogo voli Vuka, a i on nju – kaže Aleksandra.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu