Zabava

(FOTO) "Zauvijek u našim srcima" Seka Aleksić podijelila sliku da očevog groba, na spomeniku vijenac bijelih ruža

Pjevačica Seka Aleksić uvijek je emotivno govorila o odnosu sa pokojnim ocem sa kojim dugo nije bila u kontaktu. Ona je uspjela da popravi odnose sa njim, a njegovu smrt je teško podnijela.

Seka Aleksić
FOTO: SNEŽANA KRSTIĆ/RINGIER

Seka je sada podijelila fotografiju sa očevog groblja. Ona je ostavila veliki vijenac sa bijelim ružama na spomeniku.

Tata – napisala je ona uz emotikon crvenog srca, a na spomeniku se vidjelo isklesano “Zauvijek u našim srcima”.

FOTO: SCREENSHOT
FOTO: SCREENSHOT

Kroz suze govorila o ocu

Seka je jednom prilikom gostujući u emisiji “Na terapiji sa Slavicom Đukić Dejanović” objasnila kako je došlo do susreta sa ocem.

Pročitajte još

– Sa izdavanjem moj prvog albuma, kada sam pošla u Beč da radim, moj tadašnji menadžer i emotivni partner mi je rekao: “S’ obzirom na to da idemo za Austriju, bilo bi lijepo da pronađeš svog tatu”, ja kažem: “Pa dobro, pronaći ću, hajde”. Tada su već bili periodi kada sam ja bila i malo ljuta na njega jer sam već starija pa sam već mogla da sklopim sliku kada je bio dobar, kada nije i zašto nije bio dobar ako je moja mama bila dobra. Tada sam malo bila i ljuta, ali sve se to zanemarilo kada smo se mi sreli, zagrlili i videli. To je bilo jako teško i emotivno – rekla je Seka, pa nastavila:

– Moj tata je bio generalno emotivan čovjek. On je mogao da zaplače kada vidi siroče na ulici da prosi. Takav je bio i ja sam to poprimila na njega, ja sam ista takva. Mene stvarno te neke potresne slike u vezi sa decom, bukvalno me izuju iz cipela. Bukvalno na takve tužne situacije meni treba malo vremena da dođem sebi, verovatno i zbog tog mog detinjstva me to još više potresa, ali taj naš susret je bio jako, jako stresan i za njega i za mene. Mi smo se dva sata samo grlili i plakali – rekla je Seka, a na i pitanje: “Da li se sjećate rečenice, kako vam se obratio?”, pjevačica se rasplakala:

– Joj nemojte to… Uopšte nisam planirala da plačem… Bila sam mršava kao mala i zvao me Žilo i samo je rekao: “Gdje si ti bre Žilo?”. I to je sve. Dva sata smo mi samo sjedili, on je plakao, a ja bez obzira što sam bila odrasla nisam znala ni šta da ga pitam.