Sudbine

Zdravko Čolić (46): Turneja u minusu, put u Njemačku, pa u vojsku (VIDEO)

Na koncertu na Marakani 1978. bio je Zigfrid Zigi Eloh, direktor njemačke diskografske kuće, dobar Zdravkov prijatelj i čovek koji je pokušavao da od Zdravka napravi svjetsku zvijezdu.

FOTO: DAILYMOTION/SCREENSHOT

Bio je zaista fasciniran onim što je vidio. Mnoge velike svjetske zvijezde nisu na svojim koncertima imale takvu euforičnu publiku.

Novu Zigijevu ponudu da se preseli u Njemačku Čola je ponovo odbio, ali je prihvatio ponudu da snimi dva singla za njegovu disko kuću. Iz saradnje sa Zigijem nastao je disko singl „I'm Not A Robot Man” i „Light me”, namijenjen njemačkom tržištu, a objavljeni su i singlovi sa pjesmama „Jedina” Kornelija Kovača i „Zagrli me” Arsena Dedića.

Kornelije Kovač, koji je tada živio u Londonu, prihvatio je Čolin poziv da odu u Minhen i da čuju pjesme koje su komponovane za našeg pjevača. U autobiografskoj knjizi “Fusnota” Kovač piše kako ih je kompozitor Ralf Zigel primio u svom luksuznom “Olimpia” studiju u Minhenu. Pustio je Čoli demo snimak pjesme “Robot Man” i pitao ga kako mu se dopada ta disko numera, za koju su njegovi saradnici vjerovali da će biti svjetski hit. Čola je, u njegovom stilu, izbjegao direktan odgovor, više je mrmljao nedefinisane riječi, ali je kao pravi profesionalac zbog ugovora prihvatio da otpjeva tu numeru.

Zdravko je kasnije snimao u studiju “Olimpija”, a sa “Lokicama” je pjesmu izveo u jednoj televizijskoj emisiji. Umjesto da krene za internacionalnom karijerom i slavom koju mu je nudio Zigi Eloh, dva mjeseca poslije koncerta na Marakani otišao je u vojsku.

Ono što je bilo zapanjujuće u tom momentu bila je činjenica da je čitava turneja “Putujući zemljotres”, sa 74 prepuna koncerta, na kraju bila nerentabilna!

– Moja najveća zarada bila je na pločama, a gubitak na turnejama. Djelovalo je da je najuspješnija turneja bila “Putujući zemljotres”, a kada smo podvukli crtu bio sam u minusu 120.000 njemačkih maraka! Za taj novac u ono vrijeme mogla je da se kupi velika kuća. U minus sam ušao zbog nesretnog dokumentarnog filma “Pjevam danju, pjevam noću”, koji je dijelom snimljen na prvom koncertu na “Marakani”. Sve do 1985. morao sam kasnije da pjevam na finim priredbama, po varaždinskom okrugu, Sloveniji i Zagorju, i tako vraćam dug “Liri Cakovec” i mom drugu Jozi Turku, koji su uložili pare u turneju “Putujući zemljotres”. Zanimljivo je da svi pobjegnu i odreknu te se kada si u dugu. A dok imaš para, svi hoće da se druže s tobom. Generalno, na velikim turnejama nije bilo velike zarade. Prodavao sam više ploča od “Bijelog dugmeta”, više radio od Gorana Bregovića, a manje zarađivao. “Dugme” održi 20 koncerata i uspješno okonča turneju, a ja otpjevam duplo više koncerata, odradim tezge, a sva lova se nekako raspe i istopi. U vremenski velikoj karijeri poput moje bilo je mnogo para, a mladost ludost. Bez obzira na to što sam završio Ekonomski fakultet, nikada nisam dobro ekonomisao što se tiče mene lično, u smislu da sam nešto štedio ili ulagao. Glas sam dobio od Boga, lova je stizala, al’ onda dođe đavo, pa sve odnese – pričao je tada Čola.

(Nastaviće se)