Bilo je 15. oktobra 2020. kada je Predsjedništvo BiH, glasanjem po drugi put, odbilo prijedlog Željka Komšića za priznanjem nezavisnosti samoproglašenog Kosova. I opet bi.
Međutim, da Komšić politiku zasniva na ozbiljnosti, a ne na provokacijama Srba i Hrvata, ne bi ni bio tu gdje jeste i ne bi, preko glasnogovornika Milana Dunovića, u blamiranju otišao do kraja: Kad može Džo Bajden da čestita dan kosovske nezavisnost, mogu i ja!
Svjesno zanemarujući činjenicu da su SAD priznale Kosovo, a da BiH nije i neće nikad. I da on, za razliku od Bajdena, ne može da podigne ni vojni helikopter da gasi požar bez saglasnosti iz Republike Srpske.
Kaže, drugi argument za provokaciju mu je Dodikova izjava da Srbi imaju dvije države. Drugu još zvanično nemaju, ali postupci trenutnog predsjedavajućeg Predsjedništva BiH pomažu u tome da ojača njena državnost, da se Srbi ne opuštaju i da nikad ne pristanu na koncept građanske BiH, pa makar stiglo stotinu presuda iz Strazbura.
Zaista je politički diletantno čačkati po Kosovu iz ovakve BiH, u vrijeme tektonskih promjena u međunarodnim odnosima koji svaki čas mogu da skliznu bilo kuda. A to znači i na onu stranu koja više neće držati BiH na okupu.
Da ne pričamo o privatizaciji institucije, o nepoštovanju zvaničnog stava zemlje u koju se kune, o vrijeđanju osjećanja jednog konstitutivnog naroda koji već traži priliku da izađe iz zajedničke države jer se u njoj osjeća ugroženim.
Zato je ovakav Željko Komšić najviše potreban Srbima. Da ih svakodnevno podsjeća da ni po koju cijenu ne smiju da se odreknu konstitutivnosti i mehanizama zaštite vitalnog nacionalnog interesa.
Da bude podsjećanje šta bi ih čekalo u tzv. građanskoj BiH. I treće, da što duže ostane tačka razdora između Bošnjaka i Hrvata u BiH, što je garancija da SDA i HDZ neće ponovo vezati zastave protiv Republike Srpske.
Željo, hvala ti!
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu