Makroevolucioni obrasci performansi trčanja ne odražavaju samo varijacije u veličini tijela, već i morfologiju nogu specifičnu za tu veličinu, ekološku diferencijaciju i filogenetsku istoriju. Nadamo se da će ova studija doprinijeti razvoju formalne evolucione biomehanike discipline koja teži da objasni obrasce raznolikosti kroz eksplicitnu integraciju uporednih podataka velikih razmjera, prirodne istorije i kvantitativnih modela izvedenih iz osnovnih principa,“ navodi se u zaključku studije postavljene na preprint serveru biorXiv, što znači da nije još prošla stručnu recenziju.
Oni su skupili 258 vrsta pauka, od najmanjih do najvećih.
– Najveći izazov nije bio natjerati pauke da trče, niti snimiti ili analizirati to trčanje, već sakupiti željenu raznolikost vrsta. Sa praktične strane, oni pauci koji su bili i brzi i sposobni da se penju uz glatke površine (npr. pauci lovci i pauci skakači) ponekad bi pobjegli, pa smo morali da ih hvatamo po laboratoriji – rekao je Jonas Volf, koautor studije, za IFLScience.
Kada su pauci bili spremni, trka je počela. Snimci koje je tim napravio prikazuju brze trkače kako jure preko papira. Ovi podaci su potom kombinovani sa prethodnim radovima kako bi se upotpunio broj predstavljenih vrsta u bazi podataka.
Među zabilježenim vrstama, postojao je jasan pobjednik. Najbrži od svih bio je pauk lovac (Heteropoda cervina/jugulans) koji je postigao impresivnu brzinu od 3,59 metara u sekundi ili 12,9 kilometara na sat, što je znatno brže od jbrzine ljudskog džogiranja, koja iznosi oko 10 kilometara na sat.
– Ta vrsta je zabilježena u ranijoj studiji laboratorije Kristofera Klementea sa Univerziteta Sansajen Koust u Australiji. Tek poređenjem sa svim tim drugim vrstama otkriveno je da je ova australijska vrsta pauka lovca najbrži trkač među svim zabilježenim paucima – u apsolutnom smislu – rekao je Volf.
Istraživači smatraju da njegova brzina potiče od dugih, moćnih nogu. Ali evolucija paukova je pokazala da postoji više od jednog načina da se postane brz. Kada su rezultate prilagodili veličini tijela, pojavio se drugi šampion: pauk goblin (porodica Oonopidae). On je možda sićušan, ali to nadoknađuje nevjerovatno visokom frekvencijom koraka – brzinom koju koristi da bi ulovio plijen.
– Da li su ove dvije vrste na svojoj biomehaničkoj ili fiziološkoj granici, mora se ispitati u naknadnim studijama – rekao je Volf. – Bar za pauke lovce, čini se da se oni nalaze u idealnoj tački (sweet spot), koristeći prednost svog velikog raspona nogu, a da još uvijek nisu ograničeni masom kao teži tarantule. Ipak, postoje veće vrste paukova lovaca, kao što je džinovski lovac Heteropoda maxima iz pećina u Laosu, kojima nismo imali pristup u ovoj studiji.
Leanda Mejson sa Univerziteta Edit Kauan u Pertu, u Australiji, za New Scientist je rekla da se čini da su duge noge „mjenjač brzina“ kod pauka, piše Telegraf.
– Pauk lovac služi kao adut za knjigu rekorda, ali suštinsko otkriće je da brzinu pauka oblikuju arhitektura nogu i evoluciona istorija, a ne samo veličina ili to da li pauk plete mrežu – rekla je ona.
Bonus video
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.