Više o svojim radovima kroz koje se bavi psihologijom i raznim socijalnim problemima, rekla nam je i sama.
Recite nam više o vrsti fotografije kojom se bavite?
Tačne nazive nisam još savladala, ali ja bih rekla da se bavim konceptualnom fotografijom i to već deset godina, računajući baš od prvog dana kada sam zapravo sjela za računar da učim program u kojem je moguća foto-montaža – Fotošop. Svaki rad ima neki koncept, radnju i priču kao i lika kojeg ’’igram’’ ja. Često govore kako ’’slikam samu sebe’’, ali ne slažem se. Ja samo dajem fizičku pojavu određenom liku, koji je u datoj priči, a radim sama sa sobom jer sam navikla i tako mi je najlakše. Čak sakrivam i lice ako to rad dozvoljava jer se tako lakše ljudi poistovijete i zamišljaju svoje likove koje žele, pa samim tim mnogo ljepše shvate fotografiju.
Kako ljudi reaguju na Vaše radove?
U velikoj većini reaguju predivno i tačno onako kako i očekujem, budući da jako volim psihologiju pa unaprijed volim da razmišljam kako bi se neko osjećao da vidi prizor kojeg pravim. Najdraže mi je kada mi stižu poruke da su se ljudi pronašli, da su shvatili da u određenoj teškoj temi koju obrađujem nisu sami i da svi nekako mučimo slične muke i životne procese. To je znak da je rad potpuno shvaćen, a nekome je i pomogao. Budući da često obrađujem teme mentalnog zdravlja iznoseći ih sa ličnim iskustvima ili velikim dozama empatije za druge. Par ljudi mi se javilo da su zbog određenog rada potražili stručnu pomoć, jer su tek tada shvatili da je krajnje vrijeme. Nema veće nagrade za napravljen rad od toga. Zbog toga je ta tema velika odgovornost.
Nedavno je jedan Vaš rad kopiran, te je kopirani rad i nagrađen. Recite nam više o tome?
Fotografkinja iz Amerike je vidjela jedan rad, prekopirala ideju sa svojim modelom, prijavila ga na takmičenje u Las Vegasu i osvojila prvo mjesto u određenoj kategoriji. Naravno, poslije je diskvalifikovana i oduzeta joj je nagrada kada sam pisala organizaciji sa svim foto dokazima. Kontaktirala sam informativno sve potrebne agencije za zaštitu autorskih prava i intelektualne svojine, ne očekujući stvarno odgovor, koji navodi da se preduzme nešto i tako je i bilo. Utvrđeno je da jeste došlo do povrede prava, ali da su procesi skupi i predugo traju, čak do četiri godine, tako da se nikome nikada nije isplatilo da reaguje u ovim slučajevima. Zbog toga se skoro niko ne bavi ozbiljno tom oblasti ovdje. U ovakvim slučajevima slabo šta može da se poduzme. To je jedna od žrtava javnog objavljivanja radova ali svakako mislim da se gospođa veoma iznenadila što je ta vijest uspjela da dođe do ’’neke tamo male Banjaluke’’ i izvorne autorke.
Konceptualna fotografija je veoma popularna danas i tehnologija se sve više koristi u umjetnosti. Kako Vi na to gledate?
Došlo je potpuno digitalno doba i to mnogo daje i lakše je sve, više nego ikada. Sve je dostupno i potpuno besplatno, počevši od samostalnog učenja digitalnih programa iz svoje sobe, do predstavljanja radova čitavom svijetu. Mnogi mladi talentovani ljudi sjede ovde, a rade i kreairaju sa inostranstvom gdje se više cijene i to je luksuz koji treba da iskoriste svi koji mogu. Takođe, ovo doba me je spojilo sa predivnim ljudima i kreativnim kolegama, te se držimo i podržavamo.
Imate li uzore u radu i ko su oni?
U početku sam imala njih par i isključivo su bili stranci jer niko kod nas ovu vrstu fotografije nije radio. Sada nemam. Smatram da sam dovoljno samostalna da se oslonim na sebe, svoju intuiciju i kreativnost, kako i šta raditi sljedeće, a da je ispravno.
Koliko društvene mreže i mnogi moderni kanali komunikacije utiču na promociju i „onlajn izlaganje“?
Utiču mnogo, ali i dobro i loše. Dobro jer smatram da danas, ako nemamo ovoliku ekspanziju društvenih mreža, mnogo teže i sporije bi dolazili do publike i klijenata kao i do otkrivanja novih kolega i ogromnih talenata, pogotovo kod nas. Loše, jer dolazi mnogo lako do krađe radova, kopiranja, nadmetanja između kolega, ko češće objavljuje, ko ima veći broj pratilaca, kome je život uzbudljiviji. Koliko god moderni kanali danas utiču dobro, toliko im mi previše vjerujemo i znaju da sruše samopouzdanje. Život nije bajkovita morska fotografija sa Instagrama. Zato neki prigovaraju za tamne realne teme koje objavljujem, ljudi žele cvijeće i proljeće na internetu, a ja bih ipak sve kako jeste, bez rozog filtera.
