Mirjana za Srpskainfo priča da je dug dostigao 600 KM, ali da ga ona ne može izmiriti jer nema novca.
– Živimo od 300 KM dječijeg dodatka mjesečno. Uplatim ponekad 10, 20 ili i 50 KM, ali nisam mogla redovno sve plaćati. Ako platim struju, onda ne mogu imati dovoljno da kupim hranu djeci – kaže ona.
Tokom naše posjete u frižideru Žunića nije bilo ništa od hrane. Mirjana priča da je frižider često prazan, ali da je bacila hranu koja je bila u njemu, jer nema struje.
Mirjanin stariji sin Denis ima 13 godina, Elvisu je 11, a najmlađa Lejla četiri godine. Osim ovo troje dece, Mirjana ima još dvije starije kćerke, Slađanu (17) i Biljanu (15), koje žive kod svojih momaka. Mirjana je djecu stekla iz vanbračnih zajednica. Jedan od supruga joj je poginuo kada se prevrnuo sa traktora u šumi.
Priča da je rođena u Briševu kod Ljubije. Osim u Ljubiji, živjela je i kao podstanar u nekim mjestima, a poplave u maju 2014. zatekle su ih u Tukovima, koji su bili pod vodom.
Tvrdi da je plac od 300 kvadrata u Puharskoj kupila 2015, uz dogovor s vlasnikom zemlje da mu plaća u ratama. Nakon toga, i kuća joj je izgrađena donacijom katoličke crkve.
Pored njene kuće je par panjeva koje će Mirjana pocijepati za drva. Kaže da će joj to biti dovoljno za nekoliko dana i da je naručila još drva.
Denis i Elvis nastavu pohađaju u Centru „Sunce“, koji je obrazovna ustanova za djecu s poteškoćama u razvoju.
– Nisu dobro izgovarali kada su išli na upis. Eto, Denis sada super priča i svi se čude kada čuju da ne ide u redovnu školu. Elvis malo na nekoj riječi zapne, ali ima sve petice – navodi ona.
Dječaci su izuzetno skromni. Denis kaže da bi volio da bude policajac kada odraste, a Elvis mašta da bude vatrogasac. Jedina želja koju sada obojica imaju je da dobiju električnu energiju.
– Pošto je nastava na daljinu, nastavnici im šalju zadatke vajberom. Uplatim internet za dvije KM i bude nam 10 dana, ali moram često nositi telefon kod komšinice da mi puni bateriju telefona, jer mi nemamo struju, pa nam je to nezgodno – kaže ona.
Dodaje da noći uz svijeću djeci brzo dosade, pa odu spavati oko pola devet, te ustanu u šest ujutru.
– Iako je teško, ne gubim nadu. Ne mogu se ubiti sada što su isključili struju; valjda ima ljudi dobrog srca koji će mi pomoći zbog djece – nada se ona.
Ističe da bi najveći spas za nju i djecu bilo da nađe posao.
– Radila bih bilo šta, mogu i da čistim. Završila sam osnovnu školu. Kada bih dobila posao, Lejlu bi čuvala starija kćerka, a dječaci su veći i samostalni – poručuje ona.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu