Iz našeg ugla

Rudonja

Roki, Mesi, Grmalj, Soko, Agresor, Jablan...Živopisna su imena bikova koji su se borili za titulu „Jablan“ na 58. Kočićevom zboru. Među njima nije bio nijedan Rudonja, ali to ne znači da je zbor prošao bez Rudonje.

Milkica Milojević u šumi
FOTO: ALEKSANDAR GOLIĆ/RAS SRBIJA

Samo što se Rudonja nije pojavio na bukalištu, nego u političkoj areni.

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je, onako predsjednički, državnički, izjavio da i danas, kao u Kočićevo vrijeme, „imamo Rudonju, koji je, ne slučajno, iz istog naroda“, kao onaj nekadašnji, i koji bi da „Srbima otima zemlju“.

– A mi mu pokazujemo srednji prst, iz inata – dodao je, opet državnički mudro, Milorad Dodik.

I još je, da ne bi bilo zabune, poručio da će od sada „sve strance zvati Rudonjama“. Pa je citirao svog sabrata i sapatnika na vlasti, Nenada Stevandića.

– Svidjelo mi se kako je Stevandić rekao: da je Petar Kočić danas živ, on bio predsjednik Republike, a ne ja. Kočić se borio za isto ono za šta se danas borim ja. Sudbina nas povezala – reče Dodik.

Poruka je jasna: ja sam veći Kočić od Kočića.

Tako je na zboru Kočićevom besjedio predsjednik Republike. I još je poručio da treba čitati Kočića, jer “čitati Kočića znači čitati i razumjeti današnje vrijeme“.

Pa čujemo li se, Kočiću? Čitamo li se kako dolikuje?

Jer, ako ćemo pošteno čitati Kočića, i njegovu satiru i njegove pripovjetke i njegovu biografiju, ima tu bitnih detalja koje današnji narodni tribuni prećutkuju.

Pročitajte još

Recimo, Kočić se borio za slobodu štampe, a protiv cenzure pisane riječi. Čak je i robijao zbog toga.

Učestvovao je u radničkim štrajkovima. I robijao zbog toga.

Borio se za sirotinju i žestoko se svađao sa osionim bogatim srpskim trgovcima. I zbog toga ostao bez stipendije.

Prezirao je laž i poltronstvo. I to je zdravljem platio. Pa je, “slobodan i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas”, umro ne dočekavši četrdesetu.

Kad bi odlazio u Beograd, a odlazio je često, uglavnom kad bi bio prognan zbog svojih slobodarskih ideja, dakle kad bi išao u prijestolnicu srpsku, nije boravio u svojim raskošnim bijelim dvorima. Jer ih nije ni imao.

Zlopatio se i gladovao u sirotim podstanarskim sobicama. Kako u Beogradu, tako i u Beču, gdje nije nikad kročio u bogataške palate i skupe hotele.

Eto, iako je Kočić, kao što znamo, knjige pisao, i to kakve knjige, nije imao dara da ih proda. I da od prodaje knjiga kupi stan u Beču, kao neki današnji narodni tribuni i predsjednikovi prijatelji.

I kad je o carskom biku Rudonji pisao, i kad je sudaniju opisivao, i kad je prikazivao svog Davida Štrpca, što je jazavca pred sud izveo, Petar Kočić je to činio s mnogo duha i duhovitosti. A i kad je o prostom narodu pripovijedao, nije u tome bilo ni trunke prostakluka.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu