„Moramo krenuti od početka.“
„Moramo prvo probati kod sebe.“
Lijepo zvuči. Gotovo pa motivacioni govor za one koji su spakovali kofere i otišli preko granice tražeći ono što ovdje nisu mogli pronaći, ali i za one koji su ostali, pa bi svaki dan da najradije udaraju glavom o zid, jer ne znaju kako da sastave kraj s krajem.
Elem. Negdje na kraju priče o odricanju, vjeri u sebe i skromnim počecima, smiješi se 8.806 KM.Da, govorimo o bruto plati premijera Srpske Save Minića, koga smo i citirali na samom početku ovih pisarija. Prije nego što osudite, počnete proklinjati, psovati ili šta god, sjetite se da je i sam premijer, kako reče, morao od nečega početi. Jeste da je on imao malo bolju odskočnu dasku, ali nećemo o tome ovaj put.
Jer nije problem što premijer ima visoku platu. Problem je kada čovjek sa gotovo devet hiljada maraka mjesečnih primanja građanima objašnjava kako treba da budu svjesni svojih želja.Građani jesu svjesni svojih želja.
Žele da plate račune. Žele da mogu otići u prodavnicu bez računanja svake marke. Žele da dijete pošalju na ekskurziju bez pozajmice. Žele da ne razmišljaju hoće li do kraja mjeseca ostati bez goriva ili bez novca za lijekove. To nisu luksuzne želje. To su osnovne potrebe.
Kada političari govore o tome da „ne možemo uvijek imati najbolje auto“, zvuči kao da je najveći problem običnog čovjeka izbor između audija i mercedesa.A stvarnost je mnogo surovija.
Za mnoge je pitanje da li će uopšte imati automobil. Da li će uspjeti registraciju platiti na vrijeme. Da li će moći zamijeniti dotrajale gume prije zime.
Zato građani ne odlaze zato što su čuli da je „tamo super“, kako to reče premijer.
Odlaze zato što su ovdje predugo slušali da je ovdje dobro. A zapravo smo daleko od toga.
Posebno zanimljivo zvuči poziv dijaspori da se vrati i ovdje „napravi novac i održivu priču“. Mnogi bi se možda i vratili. Ali prije toga vjerovatno imaju nekoliko pitanja.
Koliko je potrebno poznanstava da se neka vrata otvore? Koliko godina treba čekati da institucije rade svoj posao bez telefonskog poziva? I zašto bi se neko vratio u sistem iz kojeg je pobjegao upravo zato što nije mogao normalno da živi od svog rada?
Jer, ne možemo, a da se ne sjetimo da je i sam Minić, svojevremeno da postoje „naši“ i „vaši“. Da nisu svi jednaki kada stanu pred ista vrata.
A ako je tako, premijeru, šta tačno nudite ljudima da ih vratite? Da ponovo stanu u red u kojem unaprijed znaju ko će biti izabran? Da opet vjeruju sistemu koji je i sam priznao da ne funkcioniše jednako za sve? Da svoju djecu vraćaju tamo odakle su ih odveli upravo zato što nisu željeli da odrastaju u zemlji „naših“ i „vaših“? Ljudi nisu otišli zato što nisu vjerovali u sebe. Otišli su zato što su prestali vjerovati sistemu.A između te dvije stvari je ogromna razlika.
I zato, prije nego što pozovete dijasporu da se vrati, odgovorite i na ovo na jednostavno pitanje: Šta se to promijenilo?
Jer ako su i dalje važniji telefon od zakona, veza od znanja i podobnost od sposobnosti, onda problem nije u onima koji su otišli. Problem je u razlozima zbog kojih su otišli. I zbog kojih će mnogi, koji su i dalje tu, kupiti kartu u jednom pravcu.
Draško, gubitnik dana, Stanivuković
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.