Obećavano nam je blagostanje, a nemamo ni osnovno, vodu.
Gradske vlasti upozorile su da se voda smije koristiti samo za piće i ličnu higijenu, u ruralnim područjima i za napajanje stoke.
Kažu komunalni policajci kontrolisaće situaciju na terenu svakodnevno, ali nije cilj da se stanovništvo sankcioniše, već da se apeluje da se voda koristi racionalno.
S jedne strane razumljivo, nije uredu da neko puni bazen, a da drugi nema vode ni za piće, ali sa druge strane zašto smo uopšte došli u situaciju da se određuju prioriteti. Da li neko ko je posijao baštu sada treba da pusti da se sve osuši i propadne?
Nije ovo prva godina sa problemom vodosnabdijevanja u kojoj se građani trebaju boriti za kap vode iako je uredno plaćaju.
Ako je vode manjkalo i prošle, i pretprošle i više godina prije toga da li je neko nešto uradio da se situacija promijeni?
Da li postoji nekakva strategija, s obzirom da se Banjaluka širi? Šta ćemo sljedeće godine, ili za 10 ili 20 godina?
Šta je važnije od vode? Da li zaista postoje važnije stvari u Banjaluci i šta je u pitanju?
Građani su počeli da se ljute, navode da jedva čekaju da vide ko će doći da im isključi vodu koju uredno plaćaju. Neki od njih predlažu i rješenja, pa je jedno od njih i jednostavno pitanje: “Zašto se voda ne plaća kao i struja, pa ko troši više plaća skuplje?“.
Zaista se teško pomiriti s tim da imamo problema sa vodosnabdijevanjem jer nismo pustinja. Pa nismo Dubai! Nisam sigurna, ali nešto mi se čini da tamo gradske vlasni ne upozoravaju stanovništvo da ne pune bazene jer u tom slučaju neće biti vode za piće. Možda je njima lakše jer znaju da moraju smišljati rješenja kako bi obezbijedili pitku vodu.
Sve ovo pomalo zvuči kao priča o cvrčku i mravu, s tim da naš cvrčak pjeva i ljeti i zimi, a većina vrijednih mrava uživa u njegovoj pjesmi. Shvate šta se dešava tek kada ih spriječi da rade, ili da žive normalno.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu