Dok broj slučajeva voajerizma nad ženama u Velikoj Britaniji nezaustavljivo raste, većina žrtava tvrdi da muškarci uglavnom ne snose posljedice za ovakvu vrstu dijela.
Jedna od njih je i Hejdi Marni koja je živjela je s kćerkom u privremenom smještaju kod porodičnog prijatelja kojeg je poznavala više od decenije. Iako joj je on ponudio utočište i pomoć u teškom trenutku – kada je izašla iz toksične veze, nešto u toj kući nije djelovalo kako treba, kako kaže Marni.
– Imala sam čudan osjećaj, kao da me neko posmatra, kaže ona.
Kupatilo je bilo prostrano, s velikom kadom i televizorom na zidu. Iznad televizora nalazio se uređaj s crvenim svetlom. Snimila ga je i poslala prijatelju, koji ju je uvjerio da je riječ o nekom delu za TV signal. I on je, rekao joj je, imao sličan kod kuće. Marni je pokušala da ne paniči odmah, prenosi Gardijan.
– Pomislih: ako me već neko špijunira, vjerovatno bi kamera bila u spavaćoj sobi.
Tamo je detaljno pretresla svaki ugao – svijetla, ormare, utičnice. Nije našla ništa. A i domaćin je delovao krajnje ugledno: Robert Holden, lokalni odbornik, dobitnik priznanja za angažman u zajednici, čovjek koji je pomagao u poplavama, volontirao, donosio praznične poklone starima, kosio travu bakama. Bio je, kako kaže, “jedan od onih za koje vjerujete da vam nikada ne bi naudili“.
– Pravio mi je čaj uveče, slušao moje probleme. Bio je srdačan, obrazovan, fin. Nije delovao nimalo prijeteće, kaže Hejdi.
Godinu dana ništa se nije dogodilo. A onda, kada je počela da se oporavlja i pomišlja na to da nastavi s izlascima, njegovo ponašanje se promenilo. Postao je ljubomoran. Pratio ju je putem aplikacije Find My i počeo da komentariše njene poteze, da ispituje s kim se viđa. To je bio trenutak kada je odlučila da se obrati tetki, policajki, i da zajedno još jednom provjere kuću.
– Poslala sam joj snimak kupatila. Zaustavila je kadar i pitala: ‘Šta je to na zidu? Zašto senzor uopšte postoji tamo?
Hejdi je uzela nož iz kuhinje, popela se na stolicu i počela da rasklapa uređaj. Ubrzo je shvatila da unutra nema ništa što ima veze s televizorom. Umesto toga, našla je djelove označene kao “kamera“ i „mikrofon“. Zaledila se.
-Prestala sam da dišem. Mislila sam: šta sad?, kaže ona.
Pretražila je serijski broj. Uređaj je bio model kamere dizajniran da izgleda kao običan senzor pokreta, namenjen upravo za skriveno snimanje. Više se nije proizvodio – što je značilo da je bio tamo godinama. Kasnije se ispostavilo da je Holden instalirao najmanje 11 takvih uređaja širom kuće i da je gotovo 15 godina potajno snimao žene, pažljivo arhivirajući snimke pod njihovim imenima, prenosi NIN.
U septembru 2023. godine osuđen je na šest godina i dva mjeseca zatvora, a njegov slučaj dospio je u sve nacionalne medije. Ali ono što se u njima nije reklo jeste to da on nije izuzetak – već pravilo.
Ljekar tajno snimao goste
U Glazgovu je ljekar tajno snimao goste u svom Airbnb smještaju, čak i u toaletima.
U Sjevernom Jorkširu, zaposleni je koristio kameru u obliku olovke da špijunira koleginice. Dvojica muškaraca iz Londona i Sarija sakupili su više od 5.000 snimaka ljudi u svlačionicama i toaletima gradskih bazena. Dijelili su ih i razmjenjivali, a čak su snimali i djecu.
Zakon u Velikoj Britaniji voajerizam definiše kao snimanje osoba u privatnim situacijama – u svlačionici, toaletu, tuš kabini – radi seksualnog uzbuđenja ili uznemiravanja. Nedavno su predložene izmjene zakona kojima bi se i samo postavljanje opreme za snimanje – bez obzira da li je snimala ili ne – smatralo krivičnim dijelom.
Ali žrtve, poput Hejdi Marni, smatraju da je to daleko od dovoljnog.
– Kako je uopšte legalno da se takve kamere prodaju? Njihova svrha je očigledna. Ovo nije greška – ovo je sistem.
Doktorka Viki Lister sa Univerziteta Kent godinama proučava voajerizam i razgovarala je s desetinama muškaraca osuđenih za takva dela. Svi su koristili skrivene kamere. Neki su ih sakrivali u bočice šampona, drugi u toalet-papir. I svi su priznali – nisu mogli da prestanu.
– To je kompulsivno ponašanje. Radili su to iznova, sve dok ih neko ne bi otkrio.
A zakon ih često ne otkriva. U 2020. godini, prijavljeno je više od 10.000 slučajeva seksualnih prestupa – ali manje od 600 ih je završilo na sudu.
Istraživanja pokazuju da voajerizam nije rijetkost. U jednoj švedskoj studiji, 11,5% ispitanika priznalo je da je ikada učestvovalo u takvom ponašanju. U kanadskoj, 79% bi to učinilo – kada bi bili sigurni da neće biti uhvaćeni.
Nasilnici snimke koriste za ucijenjivanje, za nadzor, za prijetnje, pa i za prodaju na internetu
Linda, jedna od žrtava, koja je bila u vezi s partnerom koji ju je psihički i fizički zlostavljao, pronašla je kamere slučajno – dok je čistila kuću. Jedna je bila sakrivena u sijalici, druga iza knjiga na polici. Kada ga je suočila sa istinom, on je negirao. Sedmicu dana kasnije, kamere su nestale. Kada ga je napustila, našla je ostavljene stvari pred vratima. Među njima i jaknu, a u postavi je bila ušivena kamera.
– To nisu bezazleni gedžeti. To su oružja i niko ne pita zašto se uopšte prodaju kao skriveni predmeti? Zašto ne postoje jasna pravila?, kaže Linda.
– Nismo paranoične. Samo znamo šta sve muškarci mogu da urade kad misle da ih niko ne gleda, zaključuje ona.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.