Papa Leo XIV ga je kanonizovao na svečanoj ceremoniji u Vatikanu, gdje je bila i njegova majka Antonina Salzano koja je godinama nakon smrti pričala o nesvakidašnjem životu svog djeteta i njegovim riječima koji su poput proročkih.
– Bila sam tamo, moj suprug nije želio da gleda. Bio je to još uvijek naš veliki dječak, visok 1,82 m, sa svom svojom crnom i kovrčavom kosom, samo je koža malo potamnjela. I s istom težinom, onom koju je sam sebi prorekao – rekla je majka prvog sveca milenijalca za Corriere della Sera.
Prije šest godina obavljeno je kanonsko prepoznavanje posmrtnih ostataka Karla Akutisa koji je preminuo od agresivnog oblika leukemije.
– Nekoliko dana nakon sahrane, u zoru me probudio glas: “Testament”, prekopala sam po njegovoj sobi misleći da ću tamo naći nešto što je napisao. Ništa. Zatim sam uključila kompjuter, uređaj koji je najviše volio. Na radnoj površini bio je vrlo kratak film koji je sam snimio u Asizu tri mjeseca ranije: “Kad budem težio 70 kilograma, suđeno mi je da umrem”.I bezbrižno je gledao u nebo” – rekla je Antonia Salzano i dodala da je njen sin živio 5,640 dana.
– Pao je u komu 11. oktobra 2006. u 14 sati s osmijehom na usnama. Mislili smo da je zaspao. Smrt mozga je nastupila u 17 časova, a ujutru 12. oktobra je i zvanično proglašena smrt. Htjeli smo da doniramo njegove organe, ali to nije bilo moguće; rečeno nam je da su oštećeni zbog bolesti. Prekrasan paradoks, jer je njegovo savršeno očuvano srce izloženo u monstranci u papinskoj bazilici svetog Franje u Asizu” – rekla je ona.
Na pitanje kako je njen sin postao religiozan, odgovorila je: „Svakako ne zahvaljujući nama roditeljima, molim vas zapišite i to. U svom životu sam samo tri puta bila u crkvi: za prvo pričešće, krizmu i vjenčanje. A kad sam upoznala svog budućeg supruga, dok je još studirao političku ekonomiju u Ženevi, nije baš nedjeljom išao na misu. Određenu ulogu je imala Beata, dadilja koja je bila Poljakinja posvećena papi Wojtyli. Ali u njemu je već postojala neka prirodna predispozicija za sveto. Kada je imao tri godine, tražio me da uđemo u crkvu kako bi pozdravio Isusa, a u milanskim parkovima brao je cvijeće i nosio Gospi. Želio je da pristupi Euharistiji sa sedam umjesto sa 10 godina – rekla je ona.
Roditelji su podržali njegovu privrženost vjeri.
– Pustili smo ga. To nam se činilo lijepim, pa smo zatražili izuzetak. Za mene je to bila ‘Božja slučajnost’. Karlo me spasao. Bila sam nepismena u vjeri, a približila sam joj se zahvaljujući ocu Iliju Carraiju, ‘Padru Piju’ iz Bolonje, inače bih se osećala nekometentnom sa svojim roditeljskim autoritetom. To je put koji traje i danas. Nadam se da ću barem završiti u čistilištu – istakla je ona.
O sinu, prvom svecu milenijalcu, rekla je sljedeće:
– Bio je genije. Sa šest godina je več znao da koristi kompjuter. Hodao je po kući u bijelom mantilu sa značkom računarski naučni. S devet godina pisao je elektroničke programe zahvaljujući priručnicima kupljenima u knjižarama Politehnike – otkrila je ona.
Kako se Karlo razbolio?
– Izgledalo je poput obične prehlade. Nakon nekoliko dana pojavila se teška astenija i krv u mokraći. Tada je rekao: “Prikazujem ove patnje za Papu, za Crkvu i da idem pravo u raj ne prolazeći čistilište” ali mi u porodici nsmo tome pridavali previše pažnje. Nazvala sam profesora Vitorija Karnelija, njegovog pedijatra, koji nam je preporučio hitan prijem u kliniku De Marchi i tamo smo dobili nesrećnu dijagnozu: akutna meloična leukemija M3. Karla su o tome obavijestili hematolozi. Reagovao je nježno: “Gospodin me lijepo pozvao na buđenje”. Prebačen je u bolnicu San Gerardo u Monzi i čim je tamo stigao, odmahnuo je glavom: “Odavde ne izlazim živ”.
Ove riječi upućivao je majci: “Ne brini, mama. Daću ti mnoge znakove…”. Dok je bio živ, dešavali su se neobični događaji. “Karlo mi je nagovestio da ću ponovno postati majka, iako sam imala skoro 40 godina. A 2010. godine, kad sam imala već 43, rodila sam blizance – priča majka.
Iza mjesta gde je sahranjen krije se posebna priča.
– Imamo kuću u Umbriji. Na jednom reklamnom plakatu je pisalo da se na opštinskom groblju prodaju nova grobna mesta. Pitala sam Karla što misli o tome. “Bio bih presrećan da završim ovdje”, odgovorio je. A zatim je njegovo neraspadnuto telo prenijeto u Svetište ogoljenja gdje ga sada vjernici mogu zauvijek posjećivati”.
Šta joj najviše nedostaje kod sina?
– Radost. Čim je umro, sjećam se da sam pomislila: “Ko će me sad zasmijavati? Ko će mi pomagati sa kompjuterom?”, ostaju mi njegove misli, riječi i zapisi: “Ne ja, nego Bog!”, iz kojeg god ugla gledali, život je uvek fantastičan. Svi su rođeni kao originali, ali mnogi umiru kao fotokopije”.
Da li više željela da joj je sin živ, pored nje nego što je svetac na nebu?
– Jobovu sam molitvu učinila svojom: “Jahve dao, Jahve oduzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino!”. Djeca nam ne pripadaju, povjerena su nam. Osjećam da je Karlo prisutniji sada nego dok je bio živ. Vidim dobro koje čini. I to mi je dovoljno – završila je ona, prenosi Blicžena.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.