Veli da radi kod nekog privatnika/robovlasnika. Plata mizerna, žena ne radi, djecu valja školovati. „U šta ja utukoh tri najljepše godine života“, priča on. „Da sam znao na šta će ovo izaći, utek’o bih prvog dana. Ni CIA me ne bi pronašla“!
Znam čovjeka. U rat se, kao dobrovoljac, prijavio 1992. Bio u jednoj od elitnih brigada VRS godinu dana, zatim dobio dozvolu da studira. Podiglo ga ponovo krajem 1994. u Studentsku brigadu, pa u ljeto 1995, kada je Krajina padala.
Danas prima mjesečni borački dodatak od 25 KM. Prvih godinu dana rata, priča mi čovjek, nisu mu priznali jer je bio „mladi vojnik“. U ratni staž upisali mu jedino golgotu u Studentskoj brigadi, kada su skoro golobradi mladići, sa zarđalim PAP-ovkama i desetak metaka u RAP-u, poslati da ginu po Grabežu, kao i zadnjih par mjeseci ratnih stradanja po zapadnoj Krajini.
Prije nekoliko dana sretoh jednog drugog starog poznanika iz ratnih vremena. Veli, dobro mu ide u životu. Hvala Bogu! Vodi nekakav privatan biznis, djeca mu studiraju u inostranstvu.
Ne želim da griješim dušu ali čovjek, priča cijeli grad, čitav rat nije mrdnuo iz Banjaluke. Sjedio kao „ćata“ u kasarni Kozara, ponekad znao da skokne do Gradiške. Prvu liniju je, možda, vidio samo na filmu. Danas ima status borca prve kategorije i prima mjesečni borački dodatak od 200 KM.
Jedan od osnovnih zahtjeva pojedinih boračkih udruženja i organizacija, proteklih par godina, bilo je pokretanje revizije statusa bivših pripadnika VRS. Da se ustanovi ko su bili pravi, a ko lažni borci. Nadležni odgovaraju da je danas to teško raditi. Ko da se bakće takvim stvarima?
Zato će nam „ćate“ i ratni manekeni, ne daj bože, sutra braniti otadžbinu, a prave borce ni CIA neće moći da pronađe.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.