Većina ljudi zna da se za dobrim konjem prašina diže, a malo ko zna da tu prašinu pravi dobra potkovica iskovana rukom iskusnog kovača, kao i da samo ljuta kosa može pokositi jaku travu.
A da li neko zna da, što je kosa žuća, ona je i ljuća, a što je ljuća, teže se klepa?
To su samo neke od mnogobrojnih tajni majstora kovačkog zanata koje se prenose sa koljena na koljeno, sa oca na sina. Te tajne znaju samo oni najiskusniji majstori, a njih je danas, nažalost, sve manje. Kao i kazandžija, ćurčija, užara, nožara, obućara, bačvara, lončara…
Male tajne kovačkog zanata otkrio je za Srnu Milanović, u čijoj radionici smještenoj u centru Mrkonjić Grada od 1996. godine svakodnevno odzvanjaju udarci čekića, kali se željezo, čuje se brus, a kroz svu tu buku stižu radosni pozdravi prolaznika, jer majstora tu svi poznaju.
Pune ruke posla za kovača, ali malo onih koji hoće da rade
Dok objašnjava kako se pravi čuvena kosa varcarka, od specijalnog željeza “franc majer” iz Austrije, Milanović ističe da ima pune ruke posla, koji uspijeva da završi sa svega dva radnika, a nekada ih je imao devet.
– Proces izrade je složen, ima 15 operacija koje se moraju posložiti kao u mozaiku, a jedna od zadnjih je kaljenje kose i ono predstavlja najvažniji proces. Imamo više vrsta kalova. Na planinama je sitna trava, kao žica tvrda, takozvani brk ili trava ćipulja i za nju treba izuzetno ljuta i oštra kosa, dok za meke trave oko Banjaluke, idu blaže kose i njih je mnogo lakše klepati. Nije lako poklepati kosu, to se mora dobro znati – priča Milanović.
Zanat je naučio od oca, kojem se zavjetovao da će ga nastaviti raditi iako je tada bio profesor fizičkog vaspitanja u školi.
– Otac me je zavjetovao da nastavim, jer je znao da uz zanat neću biti gladan. I bio je u pravu. Napravio sam tri kuće, kupio stan u Banjaluci, othranio djecu i imam sve što mi treba – kaže Milanović.
On sa žaljenjem ukazuje na činjenicu da je sve manje ljudi zainteresovano da uči zanat. Milanović napominje da posao zanatlije jeste težak, ali pita – koji nije?
– Najbitnije je da je rad pošten i da su kupci zadovoljni. To kažem svima koji se zainteresuju za ovaj posao i dođu kod mene da uče. Takvih je sve manje, a najgore je i to što oni koji nauče zanat odu u inostranstvo, jer tamo mnogo više mogu da zarade – priča Milanović.
Osim toga, dodaje on, da bi kovač otpočeo posao, potrebna su velika ulaganja. Mašine su skupe, kvalitetan materijal još skuplji, a to sve zajedno sa činjenicom da je posao težak – mnoge obeshrabri odmah na početku.
Podsticajima pomoći zanatlije da održe posao
On smatra da društvo mora preduzeti ozbiljne korake kako bi zaštitilo stare zanate, te da mladima koji se odluče da pokrenu posao to bude olakšano na sve načine.
– U Mrkonjić Gradu je ne tako davno bilo više od 50 kovačkih vatri, sada ih ima tri. Oko 30 mladića sam naučio zanatu, ali su skoro svi otišli u inostranstvo. Moramo mnogo više i da promovišemo ove stare zanate među mladima, da se upoznaju sa mogućnostima, ali i da im se obezbijede stipendije, te podsticaji za pokretanje posla – kaže Milanović.
Velika potražnja za kazanima za rakiju
Istog mišljenja je i kazandžija Ljubomir Ristić iz Doboja, koji se ovim zanatom bavi od 2003. godine, nakon što je završio srednju školu. Tajne posla naučio je od strica, te je vrijedno pekao zanat, pa mu sada mušterije naručuju kazane za narednu godinu.
Dogovaraju, pregovaraju i planiraju. Kupci čekaju, jer im je važno da kazan bude kvalitetan kako bi u njemu nastajala samo najbolja rakija. Jer, svi znaju koliko je kazan važan da rakija bude dobra.
– Kada sam počeo da učim zanat, nije bilo lako naći posao, tako da mi je to bila dobra prilika da riješim taj problem. Međutim, zavolio sam ga i usavršio se, tako da sad živim od toga – kaže Ristić Srni.
Ristić je u radionici sam, nema radnika iako posla ima za petoricu, jer je danas potražnja za kazanima veća nego ikada.
– Sve je više ljudi koji prave rakiju. Žele da taj proces usavrše i da imaju i svoj kazan. Međutim, sa druge strane, majstora je sve manje, niko mi još nije došao da pita da uči zanat iako bih rado primio i platio učenike – navodi Ristić.
On ističe da sam može da proizvede dva kazana mjesečno i otkriva da najveći koji je do sada napravio ima 300 litara.
– Imao sam narudžbu i da napravim kazan od 500 litara i više, ali sam to ne mogu. Najmanji je od osam litara i može biti suvenir, ali je i funkcionalan, te i u njemu može da se pravi rakija – priča Ristić.
Više promovisati stare zanate među mladima
Zanati više nisu popularni ni kod starijih, a naročito mladih, te bi ih trebalo, smatra Ristić, više promovisati, sa svim benefitima i mogućnostima koje pružaju.
– Da bi neko počeo da se bavi ovim poslom, nisu potrebna velika ulaganja, samo volja i želja. Na početku sam imao tri čekića i aparat za varenje, a tek kasnije sam nabavio i mašine – ukazuje Ristić.
On kaže da je za pokretanje posla dobio podsticaje koji su mu pomogli za prvu ruku da plati poreze i doprinose, te smatra da je to način da se ljudi podstaknu na bavljenje zanatima.
Sve generacije zainteresovane za tkanje i druge domaće radinosti
Među starim zanatima posebno mjesto zauzimaju domaće radinosti za koje još ima interesovanja kod različitih generacija, a tome je svjedok Božica Ramić iz Banjaluke, koja ljubav prema tkanju gaji već tri decenije, a ovoj drevnoj vještini učila je i žene iz inostranstva.
Ona je u Humanitarnom udruženju “Duga” naučila prva korake tkanja na ramu koje je toliko usavršila da danas, kao članica tog udruženja, u njihovim prostorijama tka, ali i uči druge zainteresovane da savladaju ovu domaću radinost.
– Postoji interesovanje svih generacija da nauče tkanje. Nema ništa ljepše kada nekom prenesete svoje znanje i kada vidite koliko su zadovoljni svojim rezultatom. Neko nauči da to radi za svoju dušu, a neko ostane sa nama da radi, sve zavisi – govori Ramićeva za Srnu.
Tkanje nije teško naučiti, ističe Ramićeva, samo su potrebni vrijeme, volja i strpljenje. Ramićeva je svoje znanje prenijela na veliki broj žena, među kojima je bila i Ljudmila iz Rusije, koja je vrlo brzo zavoljela i naučila tkanje.
– Bila je prezadovoljna kada je napravila svoju prvu ponjavicu i presrećna kada ju je prodala. Na obuci mi je dva ili tri mjeseca bila i djevojčica iz Holandije Zazela, koja je sa velikom ljubavlju to radila – priča Ramićeva.
Ramićeva kaže da je tkanje zavoljela, te da, iako se mora dugo sjediti u nezgodnom položaju, ljubav uvijek pobijedi.
– Pravim ponjavice, torbice, pojaseve, pregače, razne dijelove za nošnju… To su sve manji predmeti, širine oko 40 centimetara, koliko ram dozvoljava – navodi Ramićeva.
Ručno rađeni proizvodi znatno kvalitetniji od serijski proizvedenih
Ona napominje da je velika razlika u kvalitetu između ručno rađenih predmeta i onih serijske proizvodnje.
– Neki ljudi više vole ručni rad, neki manje, ali svako bira po svojim željama. Najviše nam kupuju torbice za krštenje, pojaseve, pregače za nošnju… Možemo uraditi i po narudžbi, tako da nam se dosta ljudi javlja i sa tačno određenom željom – ističe Ramićeva.
Kustos u Muzeju Republike Srpske Vladimir Đukanović ukazuje da je do opadanja broja zanatlija došlo pojavom industrije, kada je počela i serijska proizvodnja.
On je tokom istraživanja koje je radio dok je pripremao monografiju “Stari zanati Republike Srpske” došao do podatka da je, od oko 90 zanata koji su na teritoriji Srpske bili donedavno živi, sada aktuelno samo 13.
– Ali su i oni u stalnom opadanju. Međutim, moramo imati na umu da serijska proizvodnja, kojom su nam proizvodi postali jeftiniji i pristupačniji, znatno umanjuje kvalitet – ističe Đukanović za Srnu.
Pojedini zanati se mogu prilagoditi i za novu djelatnost
On napominje da se neki zanati mogu osavremeniti i prilagoditi za neku drugu djelatnost, ali da postoje i oni koji to teško mogu postići.
– Kovači, na primjer, ranije su izrađivali kose za košenje trave ili druge alatke, dok danas prave kovane ograde. Kožarski zanat sve teže opstaje, jer kožune, šubare i druge proizvode je mnogo jeftinije kupiti na pijaci – kaže Đukanović.
Zanati koji su uspjeli da prežive dolazak industrije sada su na udaru novih tehnologija i njihov opstanak je nemoguć bez pomoći i angažovanosti društva, te promocije njihovog značaja među širom populacijom, naročito mladima.
– Lokalne zajednice danas imaju komisiju koja procjenjuje i daje sertifikat i potvrdu o kategoriji starog zanata. Tako da se zanatlije koje imaju tu potvrdu mogu prijaviti za određene podsticaje, koje mogu iskoristiti za nabavku mašina i materijala – ukazuje Đukanović.
Muzej Srpske čuva eksponate starih zanata
Stalna postavka etnološkog odjeljenja Muzeja Republike Srpske obuhvata kraj 19. i početak 20. vijeka i posjetioci mogu da vide eksponate koji svjedoče o zanatima koji su tada bili aktuelni.
Postavke u Muzeju prikazuju devet zanata, a Đukanović pojašnjava da je specifično da su se određeni zanati razvijali u sredinama gdje su postojali uslovi za to.
– Lončarski zanat se razvijao tamo gdje zemlja nije bilo plodna i nije mogla da se obrađuje, te su se od nje pravili lonci i posude i prodavali. U šumskim predjelima zaživjelo je kačarstvo, pravljene su kace, a vunovlačara i kožara je bilo najviše u predjelima gdje je bilo ovaca – kaže Đukanović.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.