Dok većina njegovih vršnjaka dan započinje uz telefon i kafu, Miloš jutro dočekuje među ovcama, u prirodi, često i na minusu. Njegov dan počinje hranjenjem jagnjadi, obilaskom stada i pripremom za novu ispašu.
Jagnjad hrani 4 puta dnevno
Kada se jagnjad ojagnje, a neko od njih slabije napreduje, Miloš ga preuzima i hrani na cuclu.
– Ne mogu ona da napreduju kao kad su pod majkom. Od nje dobijaju češće i kvalitetnije mlijeko. Ali nisu ni ovako loša, samo sporije napreduju – objašnjava on u emisiji “Izazovi avanturu”.
Malu jagnjad hrani tri, četiri puta dnevno, a posebna briga potrebna je zimi, kada temperature padnu duboko ispod nule na Fruškoj gori.
– Kad je jak minus i kad se jagnje noću, prvo ga podojimo, pa ga unesemo da se ugrije. Ako to ne uradiš, kao da si cijelu godinu čuvao ovcu džabe – kaže Miloš.
Ishrana po sezonama
Ishrana ovaca prilagođena je sezoni. Tokom zime, kada nema zelene trave, koristi kombinaciju kukuruza i samljevenog suncokreta.
– Suncokret je dobar zbog mlijeka. To dajemo dva do tri mjeseca zimi, kad nema paše. Kad ima trave, onda ih samo malo prihranimo – kaže on.
Sijeno, kako ističe, gotovo da i ne koriste.
– Trava im je najbolja hrana – dodaje.
“Prvo jagnje smo kupili kad sam imao 13 godina”
Miloš je u ovaj posao ušao još kao dječak.
– Bio sam sedmi razred osnovne kada smo kupili prvo jagnje. Od tada je sve krenulo – prisjeća se.
Tokom srednje škole već je imao oko 20 ovaca, ali je prelomni trenutak bio kada je dobio priliku da kupi čak 145.
– Dogovorili smo se da ih isplatim na rate, za godinu dana. Uspio sam i tada sam počeo samostalno da radim – kaže Miloš.
“Nisam zavisio ni od majke ni od oca”
Sve je, kako ističe, postigao sopstvenim radom.
– Radio sam šta god sam mogao – šišanje ovaca, dnevnice, prodaja jagnjadi, šišao ovce uslužno, šta god sam mogao, samo da skupim novac i proširim stado – objašnjava i dodaje:
– Sve sam stekao uz pomoć njih. I školovanje sam finansirao od toga. Nisam zavisio ni od majke ni od oca – naglašava Miloš, koji ukupno ima 300 ovaca.
Nomadski život, daleko od kuće
Miloš danas vodi nomadski način života sa stadom, što znači stalno kretanje za boljom ispašom.
– Kad ovce opasu jedan teren, mi se selimo dalje. Prilagođavamo se njima – objašnjava.
To često znači i višemesečni boravak van kuće.
– Dešava se da po dva-tri meseca živimo u šatoru. Imamo akumulator za telefon, da se čujemo sa porodicom. Mi smo 365 dana napolju – kaže on.
Nemaju klasične štale, a ovce se jagnje i tokom zime – čak i na snijegu.
“Najveći problem nisu zvjeri već psi lutalice”
Iako bi se očekivalo da su divlje životinje najveća opasnost, Miloš kaže da to nije slučaj.
– Najveći problem su psi lutalice. Ljudi ih ostave u šumi, a oni dođu na pašnjak. Jedan pas za noć može da udavi 15 jagnjadi – upozorava.
Takvi gubici, dodaje, niko ne nadoknađuje.
– To znači da sam te ovce čuvao godinu dana za džabe – kaže.
“Ne bih ih držao da ih ne volim”
Uprkos svemu, Miloš ne razmišlja da odustane.
– Ne bih ih držao da ih ne volim. I da sve prodam, uvijek bih imao bar deset ovaca, iz ljubavi – iskreno priznaje.
“Folklor mi je druga kuća”
Pored teškog i zahtevnog posla, Miloš pronalazi vreme i za ono što ga ispunjava.
U slobodno vrijeme bavi se folklorom, za koji kaže da mu je druga kuća.
– “Tu sam stekao mnogo prijatelja. To mi je nešto što me ispunjava i daje mi energiju – kaže Miloš, prenosi Espreso.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.