To je put kojim puni kamioni dolaze i odlaze u Novu Aluminu u Zvorniku. Bijela PVC stolarija na kući koja djeluje napušteno na sebi ima debele crvene naslage. Crvena prašina teško se može oprati, kažu mještani. Suši im voće i povrće, prlja tek izvješani veš u dvorištima, a u sušnim periodima travu boji u crveno.
Prošle godine pocrvenila je Drina, a nakon nje i rječica Sapna. Javnost je ostala uskraćena za konkretna objašnjenja šta se desilo. Svima je jasno da Zvornik živi zahvaljujući ovoj fabrici, ali se pitaju može li suživot sa ovim industrijskim gigantom biti kvalitetniji.
Stanovnici Jardana, koje se naslanja na kompleks Nove Alumine, decenijama dijele ogradu sa fabričkim postrojenjima. Rijetki žele pred kamere jer u gotovo svakoj kući neko radi u pogonu, vozi kamione ili na drugi način zavisi od giganta iz Karakaja.
Ipak, u razgovoru sa našom ekipom otkrili su šokantne podatke: u tri obližnje kuće tri osobe su oboljele od karcinoma pluća, dok su u jednoj porodici, svega malo dalje, oboljela još tri člana. Zvanična medicinska istraživanja nikada nisu sprovedena, pa je uzrok ovih oboljenja nepoznat.
Nova Alumina u Karakaju priprema teren za projekat koji je po samoj najavi izazvao paniku u cijelom Podrinju jer se radi o izgradnji postrojenja u kojem bi se svakodnevno spaljivale hiljade tona uvoznog i domaćeg otpada.
Život pod masnim talogom
Rijetki koji su odlučili javno progovoriti o uslovima u kojima žive jesu komšije Milojka i Milorad Janjić, čija se domaćinstva nalaze u neposrednoj blizini fabrike. Dvorišta, staze, krovovi i voćnjaci u oba domaćinstva obojeni su u karakterističnu narandžasto-crvenu boju rude boksita.
– Pogledajte staze, to samo ribaćom četkom moraš da ribaš, to ne može da se opere! Po kući non-stop briši, sve crvena ruda. Ovo je strašno, ovde živjeti, pogotovu zbog kamiona. Put nam je propao skroz – priča Milojka Janjić.
Kaže da ih, dok se muče, niko ne pita kako im je. Najgore je kada se od dima i prašine ne vidi ništa.
– Imam dvije unukice. Kako da se ne bojimo za njihovo zdravlje, ne samo za njih nego za sve i za nas ovo nije zdravo. Što god uzmeš, ako uzmeš voćku u avliji, ne možeš pojesti. Ona je sva od rude, ne može da se opere. Sve mora da se kupuje i ono što posiješ nemaš ništa – priča Milojka.
U susjednom domaćinstvu, njen komšija Milorad Janjić suočava se sa istim problemima, ukazujući na nesnosnu buku teretnog saobraćaja, propale puteve i povremeni gusti, crni dim.
– Jeste zagađeno, ima tu prašine, vidiš kakav je put, crveni se… I po krovu, po vratima, po prozorima. Trava ljeti kad ideš, crvene ti se noge kad nema kiše. Onda onaj dimnjak, dimi nekad kao da lože gume. Zacrni se – kaže Milorad.
Kaže da se ljudi boje za zdravlje, ali nemaju kud.
– To je prašina, vjetar kad udari, to na sve strane nosi. Kamioni ovde kad prođu, idu i po cijelu noć, ne daju spavati – priča Milorad, dodajući da se i u njegovom dvorištu voće osušilo pod prašinom.
Dok smo u njegovom dvorištu uzima krpu i briše šporet koji je, kaže, obrisao prije 2 dana. Mokra krpa na bijeloj podlozi ostavlja smeđi trag.
Crvena Drina
Stanje na terenu odavno je prešlo okvire lokalne prašine na fasadama kuća. Prethodno je zabilježeno više teških ekoloških incidenata koji su direktno pogodili rijeke Drinu i Sapnu koje su poprimile crvenu boju. U Drini, nizvodno od Karakaja, zabilježen je masovni pomor ribe, gdje su sakupljani kapitalni primjerci ribe od po nekoliko kilograma.
Odbornik u Skupštini grada Zvornika Mladen Radović upozorava da je sistem postavljen tako da se stvarni krivci nikada ne sankcionišu.
– U protekle tri godine, otkako sam odbornik i otkad je fabriku preuzeo novi menadžment na čelu sa Gordanom Pavlovićem Gocijem i Zoranom Stevanovićem, desila su se dva-tri ekološka incidenta koja se ranije nisu dešavala. Prije svega, to se ogleda u zagađenju vazduha i prvi put u istoriji grada Zvornika, rijeka Drina je pocrvenila. To se nikad nije desilo. I starije generacije prije mene kažu da nikada nisu vidjele crvenu Drinu. Bio je jedan ekološki incident gdje je riblji fond skoro uništen na potezu od Karakaja ka dole. Prolazili su primjerci riba po 5 kilograma. Ja sam zvao ekološkog inspektora… Tu je nadležnost najveći problem. Vi kad zovete Gradsku upravu, oni se pozivaju na republički nivo. Vi nazovete republičkog inspektora, prvo vam treba tri dana da ga dobijete. Dok ga njega dobijem, ribe odu, i onda kad dođe inspektor iz Bijeljine, jer Zvornik nema inspektora koji će izaći odmah na teren, ribe odu i vi nikad ne možete da utvrdite ko je kriv. Do sada niko nikad nije odgovarao za uništavanje ribljeg fonda – navodi Radović.
Zbog prekograničnog uticaja, zagađenje Drine prelazi državnu granicu i direktno pogađa susjedne opštine u Republici Srbiji. Ekološki aktivista Željko Vidaković podsjeća da je netransparentnost ključni problem koji stvara nepovjerenje.
– Sve je to nekako ostalo netransparentno. Mi do dan-danas ne znamo da li su izvršeni uvidi od strane nadležnih institucija po pitanju oba incidenta – na Drini i na rječici Sapni, gdje je takođe došlo do izlivanja materija iz kruga fabrike i pomora ribe. Šta se tu zapravo dogodilo, ko je odgovoran, da li je neko snosio posljedice? – rekao je Vidaković.
On smatra, s obzirom da je u pitanju u pograničnom području, da bi i Republika Srbija trebalo da se uključi u cijeli ovaj proces iz razloga što postoji prekogranični uticaj na životnu sredinu i na ljude. Istakao je da je raniji pomor ribe u Drini probudio i javnost u Srbiji, pa je bila podignuta i krivična prijava pred institucijama Republike Srbije. Izgradnja postrojenja spalionice i rad fabrike prema njegovim riječima tema su od značaja i za Mali Zvornik, Loznicu, pa čak djelimično i Šabac.
Projekat spalionice
Mještani godinama čekaju odgovore šta udišu, strah u podrinjskom kraju dodatno je porastao najavom projekta izgradnje nove energane koja bi kao pogonsko gorivo koristila otpad. Iza zatvorenih vrata priprema se teren za postrojenje čiji kapaciteti i uticaj na životnu sredinu izazivaju uzbunu među ekološkim aktivistima i opozicionim predstavnicima.
– Moram opet da napomenem da je ova fabrika ključ privrednog razvoja ovog grada, Podrinja i cijele Republike Srpske i da niko normalan ne želi njeno zatvaranje. Međutim, isto tako imam saznanja da su i trenutni parametri izvan opsega dozvoljenog zagađenja. Tu govorimo o mjerenjima koja pokazuju povišene vrijednosti ugljen-dioksida, sumpor-dioksida i suspendovanih PM čestica, naročito PM 2,5 i PM 10. Ako već sada imamo parametre koji prelaze granične vrijednosti u postojećem radu postrojenja, postavlja se logično pitanje šta će se tek dešavati kada se pokrene jedno ovako masivno postrojenje za spaljivanje otpada – rekao je Vidaković, pozivajući nadležne da objave podatke o mjerenjima kvaliteta vazduha.
On je detaljno analizirao dokumentaciju koja je pratila projekat izgradnje spalionice, upozoravajući na drastične razlike između dvije izrađene studije i izostanak transparentnosti.
– 2023. godine je, ako se ne varam, urađena prva studija uticaja u vezi sa spalionicom otpada planiranom u okviru Alumine, a 2025. urađena je i druga studija. Te dvije studije se poprilično razlikuju. U prvoj studiji su se pominjale znatno manje količine, dok je u drugoj to višestruko uvećano. Da bi građani shvatili razmjere planirani kapacitet spaljivanja u ovom postrojenju je duplo veći od količine ukupnog otpada koji cijela Republika Srpska proizvede na godišnjem nivou. Pored uvoznog takozvanog RDF goriva, odnosno selektovanog otpada, u proces spaljivanja najvjerovatnije se uključuje i komunalni otpad, pretpostavljam ne iz uvoza nego sa prostora Srpske, a vrlo moguće i sa prostora Federacije BiH. Neke preciznije informacije nemamo od uprave fabrike, a Gradska uprava Zvornika do dan-danas nije organizovala nijednu jedinu javnu raspravu na tu temu – upozorava Vidaković.
Poseban apsurd, prema riječima sagovornika, jeste planirana lokacija samog postrojenja i neposredna blizina najosjetljivije populacije – djece.
– Mislim, paradoks je da je dječiji vrtić zapravo smješten u krugu fabrike, dok je osnovna osmogodišnja škola u Karakaju vazdušnom linijom udaljena tek stotinjak metara od fabričkih postrojenja i planirane spalionice – naglašava Vidaković.
On podsjeća i na ranije loše iskustvo Zvornika sa manjim projektima spaljivanja otpada, dovodeći u pitanje kapacitet samih republičkih institucija da kontrolišu ovakvog industrijskog diva.
– Mi smo još 2020. godine imali problem sa planiranom malom spalionicom opasnog medicinskog otpada u Karakaju. Meni je tada u neformalnom razgovoru odgovorno lice iz nadležnog ministarstva priznalo da čak ni sama inspekcija i ministarstvo nisu u potpunosti sigurni da imaju tehničke mehanizme i kapacitet da kontrolišu parametre rada takvog postrojenja. Ako država nije imala kapacitet da isprati malu medicinsku spalionicu, kako i na koji način građani uopšte mogu biti sigurni da republičke i državne institucije imaju kapacitet da isprate ovakav projekat – ispričao je Vidaković.
Na enormne količine planiranog otpada i vezu investitora sa autorima studija ukazuje i odbornik u Skupštini grada Zvornika Mladen Radović.
– Narod strahuje. Oni su najavili, prema raspoloživim podacima, spaljivanje oko 1.200 tona otpada na dnevnom nivou u Karakaju. Zamislite tu cifru. Pa samo da spaljujete 1.200 tona čaja od nane svaki dan, to će biti katastrofa u Karakaju – kaže Radović.
On postavlja pitanje ako je RDF gorivo toliko ekološki čisto i dobro, zašto ga onda u razvijenoj Evropi ne spaljuju.
– Pritom, vrhunac cinizma je što tu studiju procjene uticaja na životnu sredinu praktično rade oni koji prave spalionicu, studiju daje vođa projekta same energane, mislim da je to trebalo da radi neko ko nema veze sa Aluminom. Narod je isprepadan, ne vjeruje ovom menadžmentu zbog ekoloških incidenata koje prave konstantno – rekao je Radović i najavio dalju borbu protiv ovog projekta.
Radović upozorava da lokalna vlast svjesno blokira bilo kakvu kontrolu zagađenja u najugroženijim dijelovima grada.
– Kao odbornik sam skoro svaku skupštinu predlagao da se u tim ugroženim naseljima postave digitalni mjerači kvaliteta vazduha, da bi ljudi imali na primjer kao što ima u gradovima u Srbiji, Boru i ostalim mjestima, gdje ljudi vide koji je kvalitet vazduha. Međutim, Gradska uprava uporno odbija da to uradi. Oni postavljaju te mjerače na dosta bezbjednijim mjestima da bi tako opravdali te moje inicijative, ali do sada niko ne želi da postavi mjerač vazduha u Karakaju, na primjer, ili u Ulicama i Ekonomiji. Ovdje je opšte poznato da je Gradska uprava u sinergiji sa menadžmentom Alumine, tačnije, Alumina kontroliše Gradsku upravu i njene rukovodioce, kao i samog gradonačelnika – kaže on.
Dodaje da se zbog nedostatka zvaničnih mjerenja građani nalaze u pat-poziciji, jer bez dokaza nemaju ni pravnu zaštitu:
– Ovdje je narod baziran na sumnji. Znači, mi ovdje ne znamo da li oni nas truju. Vi ako kažete direktno da nas truju, oni vam slože krivičnu prijavu, i onda čovjek ne zna – nemam dokaze za ovo što pričam, ali vidno je – rekao je Radović.
Direktor odbio razgovor
U želji da čujemo stav druge strane, razjasnimo navode mještana o svakodnevnom zagađenju, odgovorimo na optužbe o incidentima na Drini, te saznamo tačne detalje o izgradnji energane na otpad i stabilnosti brane crvenog mulja, naša redakcija je u više navrata kontaktirala generalnog direktora kompanije Radislava Filipovića.
Ipak, uprkos višestrukim pozivima on je na kraju odbio da govori za naš medij i odgovori na pitanja.
Evo šta su inspektori otkrili nakon zagađenja Drine i Sapne
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.