Popularni komad za djecu Gradskog pozorišta „Jazavac“ skrenuo je pažnju na dvoje studenata završne godine Odsjeka za glumu Akademije umjetnosti Banjaluka, koji su fantastično odigrali uloge ponosne princeze Nere i plemenitog viteza Velizara, čija ljubav pobjeđuje nerazumijevanje starijih i ruši sve prepreke na putu do srećnog kraja.
Predstava je stigla do nekih 15-ak izvođenja, a Lea i Senad kažu da je najteže bilo na početku.
-Premijera je svakako bila najteža. Nismo imali ideju kako će djeca reagovati, pošto nas niko nije gledao prije premijere. Slobo je predstavu postavio vrlo ozbiljno, kao da igramo Šekspira, bez podilaženja mališanima, pošto u startu nismo htjeli da potcijenimo ukus djece kao publike. Reakcije su na našu sreću bile odlične, mališani su sjajno reagovali, kako je vrijeme odmicalo, mi smo bili sve opušteniji i komad je bio sve bolji kaže Senad, a Lea dodaje da je ova predstava od starta imala pozitivnu energiju.
-Nekako se u ovoj predstavi sve od starta sjajno poklopilo. Ima u tome veliku ulogu i sam proces rada. Vrlo opušten i konstruktivan pristup. Slobo je režiser koji je došao iz glume, zna šta nas glumce muči, dao nam je konkretne smjernice, lagano smo radili, korak po korak, za stolom, pa na pozornici, i to se definitivno osjetilo na sceni – kaže Lea.
Predstava puna pjevanja i plesnih momenata, sa vrlo zabavnim i satiričnim tekstovima po riječima glumačkog tandema bila je posebno zanimljiv izazov.
-Mislim da Lei nije bio problem, jer ona pjeva kao slavuj (smijeh), dok je sa mnom to već malo teže išlo. Srećom moji songovi su više u rep maniru, pa sam se nekako uklopio pošto lično preferiram tu vrstu muzike, sve samo da ne pjevam pravo (smijeh) – kaže Senad na što se Lea nadovezuje opaskom da su tekstovi u“Vitezu“ integralni dio priče.
-Svaka pjesma u predstavi je integralni dio priče i stihovi su nosioci priče kao naši dijalozi ili monolozi. U ovom slučaju prednost je što je riječ o odličnoj muzici i stihovima, a pošto sam uvijek htejla da glumim u mjuziklu, sve se poklopilo i za mene je to bilo zadovoljstvo, nikako problem – kaže Lea.
Nera i Velizar kažu da su njihovi likovi prilično atipični za uobičajne sterotipe vezane za uloge princeza i vitezova.
-Moj vitez je sve osim klasičnog stereotipa, čak mi je Slobo rekao da je mene i Runjića zvao da igramo vitezove, jer nismo neki klasični ljepotani (smeh). Upravo iz razloga da što uvjerljivije pokažemo da ljubav može pobijediti bez obzira na fizički izgled, što neko vozi BMV, ili mu je tata kralj. Tako da nam nije bio problem ući u takvu stvarnost, posebno kada znamo kako funkciniše naša realnost – kaže Milanović.
-Meni je uloga princeze koja misli svojom glavom, a ne glavom okoline, bila u neku ruku prirodno stanje, jer sam od malih nogu bila ta koja se ne uklapa u stereotipe, a htjeli smo da djeci ponudimo jedan model ponašanja koji slavi prave heroje, ljude koji imaju svoj stav – kaže Lea.
Ništa manje nije zanimljiva činjenica da je „Vitez“ predstava iz Banjaluke, koja je spojila u glavnim ulogama dvoje glumaca koje dolaze iz Rijeke i Bugojna.
-Htjela sam da pobjegnem iz Rijeke, jer sam 20 godina živjela tamo. Išla sam prvo u Sarajevo, nisam prošla u prvom roku, pa sam bila u dilemi gdje da probam ponovo, Tuzla ili Banjaluka, pri čemu ja nisam imala pojma ni da je to Republika Srpska, ni da je ćirilica, već sam znala da ima Akademiju. Izašla sam iz busa u Banjaluci i već me je taksista koji me vozio do Akademije bio jako simpatičan, žena kod koje sam bila u hostelu bila je simpatična. Bukvalno me je sve vuklo da ostanem tu, prošla sam na Akademiji, i mogu reći da me samo lijepe stvari vežu za Banjaluku – kaže Lea o svom putu koji je vrlo sličan i Senadovom dolasku u „Vilsonovu“.
-Ja sam iz Bugojna u Banjaluku stigao upravo preko glume jer je ona jedino ostvarenje moje želje da istovremeno budem doktor, vitez, pilot… Pošto jedno vrijeme u Bugojnu nije bilo ništa vezano za kulturu osim pozorišta, u kome sam ja amaterski glumio. Jednu od naših predstava vidio je bivši dekan Akademije Luka Kecman, koji me pozvao da upišem Akadmiju, jer sam tada studirao književnost u Sarajevu. Prihvatio sam poziv, primljen sam, i na neki čudan način nisam ja pronašao glumu i Banjaluku, već su gluma i Banjaluka pronašla mene, a potom me spojili sa Leom na pozornici – kaže Milanović.
Volja je najbitnija za umjetnost
Lea i Senad kažu da je generalni stav njihove generacije na Akademiji da je volja ključ uspjeha u umjetnosti.
-Saglasni smo po pitanju da ako nemate volje za glumom neće ni uspjeh doći. Trudimo se da samo sebi stvaramo uloge, radimo studentske predstave, glumimo gdje god možemo, bez razmišljanja. Umjetnost možete praviti bilo gdje, dvoje ljudi može napraviti duo dramu u nekom podrumu i da bude dobra. Nismo generacija koja čeka da završi faks, pa da nam neko servira posao na tacni, već se trudimo da posao napravimo svojim radom i talentom – jasni su Lea i Senad.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.